Autobus iz Požege kasnio je sat vremena zbog snega. Kada je konačno stigao na zagrebački kolodvor, majka Kata je jedva sišla niz stepenice. Noge su je bolele, a ruke su joj bile crvene od hladnoće i težine torbi. Nosila je dva velika, karirana “cekera”. U njima je bila cela Slavonija – tegle ajvara, domaći kulen, sveži čvarci umotani u masni papir, orasi i vunene čarape za unuka Lea.
Kata nije dolazila često. Njen sin Marko se oženio Ivanom, pravom zagrebačkom “damom” koja je radila u banci i držala do ugleda. Ivana nije volela selo. “Tamo je blato, tamo smrdi,” govorila je. Zato je Kata dolazila njima, retko i s tremom, pazeći da ne isprlja parket.
Tog popodneva, Kata je pozvonila na vrata luksuznog stana u centru. Čula je smeh unutra. Ivana je imala goste – svoje koleginice sa posla. Vrata je otvorio Marko. “Mama? Pa što se nisi javila da stižeš?” rekao je tiho, gledajući nervozno preko ramena. “Htela sam da vas iznenadim, sine. Donela sam malo…”
Pre nego što je završila, Ivana se pojavila u hodniku. Bila je skockana, sa čašom vina u ruci. Čim je ugledala Katu u starom kaputu i one torbe iz kojih se širio miris dimljenog mesa i belog luka, lice joj se iskrivilo od gađenja. “Isuse, Marko!” vrisnula je Ivana, ne mareći za goste. “Šta je ovo? Kakav je ovo smrad? Gušim se!”
Kata je spustila torbe. “Snajo, to je domaće… kulen, čvarci… za decu…” “Kakvi crni čvarci?!” presekla je Ivana. “Imam ugledne gošće unutra! Ceo stan će mi smrdeti na svinjac nedelju dana! Nosi to napolje!” Marko je pokušao da smiri situaciju. “Ivana, nemoj tako, mama je putovala četiri sata…”
“Baš me briga!” histerisala je Ivana. Prišla je i nogom gurnula jednu torbu. Tegla ajvara se prevrnula, ali se srećom nije razbila. “Neću to u svojoj kući! Mi jedemo zdravu hranu, a ne te tvoje masnoće od kojih se dobija infarkt. Ti si, Kato, možda navikla da živiš u štali, ali ovo je Zagreb!”
Kata je stajala kao kip. Suze su joj krenule niz naborano lice. Nije rekla ni reč. Nije se branila. Samo je gledala u svog sina, očekujući da on kaže: “Dosta!”. Da kaže: “To je moja majka!”. Ali Marko je ćutao. Spustio je pogled i gledao u parket. Bio je dobar čovek, ali slab, manji od makovog zrna pred svojom ženom.
“Dobro,” rekla je Kata tiho, glasom koji je pucao. “Dobro, deco. Neću da smetam.” Savila se, uzela svoje torbe teške kao olovo, i okrenula se. “Mama, čekaj…” promrmljao je Marko. “Pusti je nek ide!” doviknula je Ivana. “I nek ponese taj smrad sa sobom! Otvaraj prozore, brzo!”
Kata je izašla na hladni zagrebački hodnik. Vrata su se zalupila za njom. Čula je kako Ivana prska osveživač vazduha s mirisom lavande, da ubije miris majčinske ljubavi. Sišla je na ulicu, sama, u velikom, tuđem gradu. Nije imala gde. Zadnji autobus za Požegu je već otišao. Sela je na klupu u obližnjem parku, zagrlila svoje torbe da se ugreje, i plakala tiho, dok je sneg padao na njenu maramu.
U stanu, Ivana je bila zadovoljna. “Konačno je otišla. Bože, kakva sramota pred curama.” Ali, dok je čistila hodnik, primetila je nešto na podu, ispod vešalice. Bila je to jedna stara, izlizana koverta. Ispala je Kati iz džepa kaputa dok se saginjala da uzme torbe.

Ivana je podigla kovertu sa poda. Bila je teška, debela, umotana u gumicu za tegle. “Sigurno je opet neki recept za krofne ili slika nekog svetca,” promrmljala je Ivana prevrćući očima. Htela je da je baci u smeće, ali je radoznalost prevladala. Skinula je gumicu i otvorila kovertu.
Dah joj je zastao. Nisu bili recepti. U koverti je bio snop novčanica od 500 evra. I jedan papir iscepan iz školske sveske, ispisan drhtavim rukopisom. Ivana je počela da čita, a kolena su joj klecnula. “Deco moja. Čula sam od komšinice da imate problema sa onim kreditom u švajcarcima i da vam banka preti da će uzeti stan. Nisam htela da vas sramotim i da pitam. Prodala sam onu veliku njivu uz šumu i dva jutra zemlje. Meni ne treba, ja imam moju baštu i penziju. Evo vam, da platite dugove. Samo nek ste vi meni živi i zdravi. Voli vas majka Kata.”
Ivana je prebledela kao krpa. Papir joj je iskliznuo iz ruke i pao pored onih evra – 40.000 evra. Tačno onoliko koliko im je falilo da spreče oduzimanje stana sledećeg meseca. Stan za koji su glumili da je njihov, a zapravo su se davili u dugovima da bi održali lažni sjaj pred “uglednim” prijateljima. Marko je izašao iz sobe, videvši ženu kako drhti u hodniku. “Ivana, šta je bilo? Šta to…?” Pogledao je novac. Pogledao je pismo.
“Bože…” prošaputao je Marko, hvatajući se za glavu. “Prodala je zemlju… Prodala je sve što je imala… Da bi nas spasila. A mi smo je oterali kao psa.” Marko je podigao pogled ka Ivani. Prvi put u braku, u njegovim očima nije bilo straha od nje. Bilo je gađenja. “Gde je otišla?” viknuo je. “Pitam te, gde je otišla?!” “Ne znam…” jecala je Ivana, dok su joj suze razmazivale skupu šminku. “Napolje… u park…”
Marko je zgrabio jaknu i izleteo napolje u papučama. Ivana je potrčala za njim, ne obuvajući cipele, trčeći u čarapama po hladnom mermeru zgrade, pa na sneg.
Trčali su do obližnjeg parka. Sneg je padao gusto, prekrivajući gradsku prljavštinu belinom. Na jednoj klupi, ispod ulične svetiljke koja je treperela, sedela je mala, pogrbljena figura pokrivena snegom. Kata je sedela mirno, grleći svoje torbe sa hranom, drhteći od hladnoće.
“Mama!” vrisnuo je Marko i bacio se na kolena u sneg pred njom. Obuhvatio joj je promrzle ruke i počeo da ih ljubi. “Mama, oprosti! Oprosti mi, molim te, bio sam kukavica!” Kata je polako otvorila oči. Usne su joj bile plave. “Sine… jesi li to ti? Mislila sam da čekam autobus…”
Tada je prišla i Ivana. Ta ponosna, ohola Ivana, srušila se u bljuzgavicu pored klube. Nije je bilo briga za svilenu haljinu, ni za frizuru. Zagrlila je Katu oko nogu, jecajući na sav glas. “Oprostite mi, majko… Oprostite mi što sam đubre… Vi ste nam dali sve, a ja sam vas pljunula… Molim vas, vratite se. Molim vas, nemojte da umrete ovde.”
Kata ih je pogledala svojim blagim, slavonskim očima. Nije bilo ljutnje u njima. Majka ne zna da mrzi. “Hajde, deco… hladno je. Idemo kući. Nije se ajvar prosuo, spasila sam ga.”
Te večeri, u onom luksuznom stanu, nije se pilo francusko vino. Jeli su se čvarci, sekao se kulen na debele šnite, i umakao se svež hleb u onaj ajvar iz prevrnute tegle. Ivana je sedela pored Kate, držala je za ruku i služila je kao kraljicu. Stan je mirisao na beli luk i dimljeno meso, ali Ivani taj miris više nije smetao. Mirisao je na dom. Mirisao je na spas. Shvatila je da “seljačko đubre” nije ono što se donese u torbi sa sela, već ono što čovek nosi u pokvarenoj duši – sve dok ga ne opere suza pokajanja.