Bila je to jedna od onih zima kada sneg napada toliko da se ne vidi ograda. Badnji dan. U malom selu u Bosni, dimnjaci su se pušili, mirisalo je na suvo meso i kolače. Svuda, osim u kući baka Milke.
Milka je imala 80 godina i živela je sama otkako joj je muž umro. Imala je dva sina, uspešne ljude. Jedan je živeo u Beogradu, drugi u Minhenu. Hvalila se njima po selu, pokazivala slike unuka na telefonu. Ali slike ne mogu da nalože vatru. Tog jutra, telefon je zazvonio dva puta. Prvi poziv – sin iz Beograda: “Mama, izvini, kolaps je na putu, a i deca su nešto slinava. Nećemo moći doći za Božić. Poslaćemo ti pare po vozaču autobusa čim se vreme prolepša. Volimo te.” Drugi poziv – sin iz Minhena: “Mama, ovde se radi, ne mogu dobiti slobodne dane. Znaš kako je na Zapadu. Srećan praznik, čujemo se.”
Milka je spustila slušalicu. Nije plakala. Suze su se zaledile negde u grudima. Pogledala je kroz prozor. Sneg je zatrpao stazu do šupe sa drvima. Ona, sa svojim bolesnim kukom i štapom, nije mogla ni do kapije. U kući je postajalo sve hladnije. Peć se ugasila još jutros. “Pa dobro,” prošaputala je Milka tiho, gledajući u ikonu na zidu. “Ako je suđeno da se smrznem na Badnji dan, neka bude. Bar nikome neću biti na teretu.”
Uvila se u jorgan i legla na kauč. Mrak je pao rano. Selo je slavilo, čula su se zvona, pucnjava prangija, veselje. Milka je drhtala u mraku, gladna i sama. Mislila je na ona vremena kad je kuća bila puna, kad su se sekli badnjaci, kad se pevala pesma. Sad je ostala samo tišina.
Oko osam sati uveče, kroz fijuk vetra, začula je čudan zvuk. Strug… strug… strug. Neko je lopatao sneg ispred njenih vrata. Milka se prestrašila. Ko dolazi po ovakvom nevremenu? Lopovi? Zvuk je bio sve bliži. Onda se čuo tup udarac čizama o prag, da se skine sneg. Kvaka se okrenula. Milka nije zaključala, nikad nije zaključavala. Vrata su se otvorila uz škripu. Hladan vetar je uleteo unutra, ali s njim i jedna visoka figura.
Bio je to Edin, njen prvi komšija. Mladić od 25 godina, vredan i pošten momak, Musliman. Edin je bio mokar do kože, obrazi su mu bili crveni od mraza. U jednoj ruci je držao ogroman naramak suvih bukovih drva, a u drugoj tepsiju prekrivenu folijom koja se pušila. Milka je zinula. “Edine? Šta radiš tu, sine?”
Edin nije odmah odgovorio. Spustio je drva pored starog “Smederevca”. Kleknuo je, otvorio ložište, očistio pepeo i vešto naložio vatru. Za par minuta, suva bukovina je zapucketala, a plamen je obasjao mračnu sobu. Tek tada je ustao, skinuo mokru jaknu i stresao sneg sa kose. Stavio je tepsiju na sto. Mirisalo je na toplu sirnicu i pečenu piletinu.
“Edine…” ponovila je Milka, brišući suze koje su sada tekle bez prestanka. “Zašto, sine? Nije ovo tvoj Božić. Tvoji slave Bajram. Šta će reći selo?”
Edin je prišao baki, uzeo njene hladne, smežurane ruke u svoje, tople i snažne. “Teta Milka,” rekao je blago, s onim svojim širokim, bosanskim osmehom. “Zima ne pita ko se krsti, a ko klanja. Zima pita imaš li drva i imaš li koga svog. Moji su me učili da komšija ne sme zaspati gladan, pa makar bio na kraj sveta, a ne preko ograde.”
Edin je isekao pitu, sipao joj čašu soka koji je doneo. “A za praznik…” nastavio je Edin, “Praznik je, teta Milka, svaki dan kad je čovek čoveku čovek. Bog je jedan, samo ga zovemo drugačije. I On sigurno ne bi voleo da vi noćas sedite sami u mraku dok se moji vesele.”
Tu noć, u maloj kući bake Milke, nije bilo njenih sinova. Ali kuća je bila puna. Bila je puna topline, puna mirisa domaće hrane i puna smeha. Edin je ostao s njom do kasno u noć. Pričao joj je šale, slušao njene priče o mladosti, ložio vatru da se ne ugasi.
Ujutru, kad je svanulo božićno jutro, Milka je izašla na prag. Staza do kapije bila je savršeno očišćena. Drva su bila složena pod tremom. Komšije su prolazile i čestitale Božić. “Srećan Božić, baka Milka! Vidimo Edin ti je bio?” pitali su radoznalo. Milka se ispravila, ponosna kao nikad pre. “Jeste,” rekla je glasno, da svi čuju. “Moji sinovi su mi poslali izvinjenje, a Bog mi je poslao sina. Zove se Edin.”
Kada su sinovi saznali šta se desilo, bilo ih je sramota da nazovu. Edin nikada nije tražio hvala. Njemu je najveća nagrada bila što teta Milka više nikad nije dočekala nijedan praznik sama. Bilo da je Božić ili Bajram, na stolu su uvek bile dve tacne – jedna za Milku, jedna za Edina. Jer ljubav ne treba prevodioca.