Mirza je bio uspešan momak. Menadžer u jednoj logističkoj firmi u Frankfurtu, vozio je “Audi”, nosio italijanska odela i imao devojku Nemicu, Klaudiju. Trudio se da izbriše sve tragove svog porekla. Nije slušao našu muziku, retko je pričao bosanski, i svima je govorio da je “Evropljanin”.
Ali, postojala je jedna stvar koju nije mogao da izbriše. Svakog petka popodne, njegova majka Fatima, koja je živela sama u selu kod Travnika, slala mu je paket autobusom. To nije bio običan paket. Bio je to onaj pleteni, plastični ceker, pun “domaćih stvari”. Unutra bi Fatima spakovala teglu ajvara, komad suhog mesa zamotan u novine, sir iz mješine koji je imao jak miris, i uvek, ali baš uvek, par vunenih čarapa.
Mirza je mrzeo taj petak. Morao bi da ode na glavnu stanicu (Hauptbahnhof), gde se skupljao “naš svet”. Buka, galama, miris duvana… Mirza bi parkirao svoj Audi dalje, podigao kragnu kaputa i brzo otrčao do autobusa da ga niko ne vidi. “Evo ga, sine, poslala majka,” rekao bi vozač Suljo, pružajući mu ceker kroz prozor. “Hvala, Suljo,” promrljao bi Mirza, zgrabio ceker i pobegao.
Čim bi zamakao za ćošak, Mirza bi uradio ono što je radio godinama. Prišao bi prvom velikom kontejneru. Izvadio bi suho meso i sir. “Ovo smrdi, usmrdiće mi stan, šta će Klaudija reći,” pravdao se sam sebi. Bacio bi hranu. Tegle bi ponekad ostavio pored kante da uzme neko od beskućnika. Vunene čarape bi bacio odmah – “Pa neću ovo nositi na posao”.
Majci bi poslao poruku: “Hvala mama, sve je super, baš sam jeo sir.” Fatima bi odgovorila: “Neka sine, samo jedi, da si mi zdrav. Poslaće majka opet.”
To je trajalo pet godina. Pet godina laži i bačene ljubavi. Prošlog petka, Mirza je opet došao na stanicu. Bio je nervozan, žurio je na večeru sa kolegama. Autobus je stigao tačno u 18:00. Vrata su se otvorila. Izašao je vozač Suljo. Ali, Suljo nije držao ceker. Suljo je bio obučen u crno. Oči su mu bile crvene. Video je Mirzu kako nestrpljivo cupka u svom skupom kaputu.
Suljo je prišao polako. Nije bilo onog veselog pozdrava. “Gde je paket, Suljo? Žurim,” rekao je Mirza, gledajući na sat. Suljo ga je pogledao duboko, onako kako otac gleda sina koji je napravio glupost. “Nema paketa, Mirza,” rekao je tiho. “Kako nema? Mama je rekla da je poslala…” “Nema paketa,” ponovio je Suljo. Zvuk autobusa u pozadini kao da je utihnuo. “Ovaj put ti je majka poslala samo ovo.”
Iz unutrašnjeg džepa jakne, Suljo je izvukao malu, belu kovertu. Na njoj je drhtavim rukopisom pisalo: “Mom Mirzi”. Mirza je uzeo pismo. Ruke su mu se odjednom sledile, iako je bilo toplo veče. “Suljo… šta je ovo? Gde je mama?”
Suljo je skinuo kapu i spustio pogled na asfalt. “Nema majke, Mirza. Jutros su je našli komšije. Sedela je pored šporeta. Igle su joj bile u rukama. Plela je… ovo.” Suljo je iz drugog džepa izvadio jedan nedovršen par vunenih čarapa. Bile su samo do pola gotove, igle su još visile sa njih.
Mirzi se zavrtelo u glavi. “Umrla? Ali… poruka… rekla je da je dobro…” “Majke uvek kažu da su dobro, sine,” rekao je Suljo tiho. “Nije htela da te sekira. Bolovala je mesecima. Ali nije htela da ti smeta tamo u toj tvojoj Evropi.”
Mirza je drhtavim rukama otvorio belu kovertu. Unutra nije bilo pismo. Unutra je bio svežanj novčanica. Evri. Mnogo sitnih novčanica, od 5, 10, 20 evra. Stare, zgužvane, koje su mirisale na bosanski duvan i bosiljak. Između novčanica, bio je jedan papirić istrgnut iz sveske. Mirza je čitao, a suze su počele da padaju po onom skupom italijanskom kaputu.
Pisalo je: “Sine moj, Mirzone. Osećam da mi je kraj. Ne plači, majka se naživela. Ovo što ti šaljem, to je novac od one njive što sam prodala i sve što sam uštedela od penzije. To je za moju dženazu (sahrana). Znam, sine, da ti imaš, da si gospodin u Nemačkoj. Ali znam i da štediš za taj stan. Neću da se trošiš na mene. Neću da ti budem teret ni mrtva, kad ti nisam bila teret ni živa. I oprosti mi, sine. Znam da si bacao hranu. Videla sam prošle godine, kad sam došla iznenada, u onom kontejneru pred tvojom zgradom moj sir i moje čarape. Nisam ti htela reći da te ne postidim. Ali sam nastavila da šaljem. Nisam slala da jedeš, ako ti se ne sviđa. Slala sam samo da znaš da te majka voli i da te neko čeka. Da ti miriše kuća. Čuvaj se, sine. I obuci se toplo, hladna je tuđina.”
Mirza je pao na kolena, tu, na sred prljave autobuske stanice u Frankfurtu. Ljudi su prolazili, gledali “gospodina” u odelu kako grli onaj nedovršeni par čarapa i urliče od bola. Nije ga bilo briga za Klaudiju, za kolege, za ugled. Sve one bačene tegle, sav onaj sir, sve one tople čarape koje su završile u smeću… Bacao je njenu ljubav. Bacao je njeno srce, komad po komad.
Suljo mu je spustio ruku na rame. “Hajde, sine. Upadaj u autobus. Ja častim kartu. Idemo kući. Da je ispratimo kako treba.”
Mirza se vratio u Bosnu te noći. U selu, u praznoj kući, našao je samo tišinu. Otvorio je ormar. Bio je pun vunenih čarapa. Stotine pari. Za njega. Za unuke koje nikad nije dočekala. Mirza danas više ne vozi Audi. Vratio se u Bosnu. Popravio je staru kuću. I svakog petka, on šalje pakete sirotinji. U svakom paketu je sir, suvo meso i jedne vunene čarape. Da greju, jer, kako je majka rekla – hladna je tuđina, ali je još hladnije srce koje zaboravi odakle je.