U planinskom selu podno Romanije, svi su znali za konja Zlatana. Bio je to krupan, snažan dorat (smeđi konj), koji je na svojim leđima izneo tone i tone drva iz nepristupačnih šuma. Zlatan nije bio samo životinja; bio je hranitelj porodice Petrović. Deda Jovo ga je kupio kao ždrebe i pazio ga bolje nego sebe. Dok je Jovo bio živ, Zlatan je jeo najbolju zob, a zimi spavao u toploj štali pokriven ćebetom.
Ali, Jovo je umro prošle zime. Imanje je preuzeo njegov sin Milan. Milan nije voleo selo, nije voleo šumu, a najviše je mrzeo obavezu oko stoke. Hteo je laku zaradu, hteo je da kupi polovni džip i da glumi gazdu u gradu. Zlatan je ostario. Noge su mu klecale pod teretom, dlaka je izgubila sjaj. Više nije mogao da vuče trupce kao nekad. Za Milana, on je postao trošak.
Jednog tmurnog jutra, pred kuću Petrovića stigao je kamion sa rešetkama. Bio je to lokalni mesar i preprodavac stoke, čovek koga su seljaci izbegavali. Milan je izveo Zlatana iz štale. Stari konj je išao polako, spuštene glave, kao da je osećao miris smrti koji se širio iz kamiona. “Koliko daješ?” pitao je Milan, paleći cigaretu. “Za ovog starca? Dvesta evra. I to ti činim uslugu, meso mu je žilavo,” rekao je mesar, pljunuvši na zemlju. “Daj pare i vozi. Samo mi smeta,” rekao je Milan hladnokrvno.
U tom trenutku, iz kuće je istrčao Milanov sin, desetogodišnji Stefan. “Tata, ne! Ne Zlatana! Deda je rekao da Zlatan ostaje dok je živ! On nas je hranio, tata!” vrištao je dečak, grleći konja oko vrata. Zlatan je spustio svoju veliku glavu na dečakovo rame. Iz velikog, tamnog oka konja, potekla je suza. Prava, krupna suza. Životinje znaju. Životinje osećaju izdaju.
Milan je grubo odgurnuo sina u blato. “Sklanjaj se, balavče! Trebaju nam pare za registraciju auta! Šta će mi raga koja samo jede džabe? Vozi ga!” Mesar je udario Zlatana bičem. Konj je zanjihštao bolno, pogledao poslednji put u kuću koju je sagradio svojim znojem, i teškim korakom ušao u kamion.
Stefan je trčao za kamionom niz prašnjavi put, gušeći se u suzama, sve dok kamion nije zamakao za krivinu. Milan je samo brojao onih bednih 200 evra i otišao u kafanu da proslavi. Te noći, Stefan nije spavao. Razbio je svoju kasicu prasicu. Imao je ušteđevinu od rođendana i od branja pečuraka. Nije bilo mnogo, ali je imao plan.
Sutradan je bio pazarni dan u varoši. Mesar je dovezao Zlatana na stočnu pijacu, da ga proda dalje klanici za preradu mesa. Konj je stajao vezan za ogradu, glave spuštene do zemlje, čekajući kraj. Ljudi su prolazili, niko ga nije ni pogledao. A onda se kroz gužvu probio mali Stefan, a za njim i Milan, koji je ljutito išao da vrati dete kući jer je “pobeglo”.
Kada je Milan video šta se dešava, zastao je kao ukopan.
Stefan je stajao pred onim istim mesarom, držeći u malim, prljavim rukama plastičnu kesu punu kovanica i zgužvanih novčanica. “Čiko,” rekao je dečak drhtavim glasom, dok su mu suze pravile brazde po prašnjavom licu. “Čiko, molim vas… Vratite mi Zlatana. Evo, imam sve. Imam pare od rođendana, imam od pečuraka… Imam 50 evra i 300 dinara. Daću vam i bicikl kad dođemo kući. Samo ga nemojte ubiti.”
Mesar se grohotom nasmejao, čisteći zube čačkalicom. “Bježi mali, ne zasmejavaj me. Tvoj ćaća je uzeo 200 evra. Šta ja imam od tvoje siće? Ovaj ide u kobasice za sat vremena, kamion samo što nije krenuo.” Zlatan je, čuvši Stefanov glas, podigao glavu. Tiho je zarzao i pokušao da njuškom dodirne dečakovu ruku preko ograde.
Milan je stajao par metara dalje. Gledao je svog sina kako plače i moli bahatog mesara. Gledao je konja koji ga je gledao onim velikim, pametnim očima – istim očima koje su gledale njegovog pokojnog oca Jovu dok su zajedno izvlačili drva da bi Milan imao šta da jede i da se školuje.
Nešto je puklo u Milanu. Onaj lažni gradski ponos se srušio pred suzama rođenog deteta. Setio se očevih reči: “Ko ne poštuje životinju koja ga hlebom hrani, neće poštovati ni čoveka.” Milan je bacio cigaretu, prišao mesaru i gurnuo ga u stranu.
“Sklanjaj se,” rekao je Milan tiho, ali opasno. Mesar se trgnuo. “Šta je sad? Prodato je, nema vraćanja!” Milan je iz džepa izvadio onih 200 evra koje je dobio juče, i dodao još 100 evra koje je čuvao za registraciju. Bacio ih je mesaru u lice. “Evo ti tvojih 200. I evo ti još 100 za ‘trud’. Odvezuj konja.”
Mesar je pokupio pare sa zemlje, promrmljao nešto psovki, ali se sklonio. Milan je preskočio ogradu. Odvezao je konopac. Zlatan je odmah naslonio glavu na Milanove grudi. Milan, čovek koji nije plakao godinama, zagrlio je konjski vrat i zaplakao pred celom pijacom. “Oprosti, stari… Oprosti mi, Zlatane. Bio sam budala. Bio sam slep.”
Stefan je vrisnuo od sreće i potrčao ocu u zagrljaj. Tog dana, selo je videlo prizor koji se pamti. Milan nije zvao kamion. Jahao je Zlatana nazad do sela, a Stefan je sedeo ispred njega na sedlu. Išli su polako, ponosno. Milan nije kupio džip. Novac je otišao na vraćanje konja i popravku štale.
Zlatan je živeo još pet godina. Nije više radio teške poslove. Samo je šetao po livadi i vozio Stefana. Kad je uginuo, Milan ga nije dao kafileriji. Sahranio ga je ispod stare jabuke u dnu imanja. I kažu da i dan danas, kad Milan popije koju čašicu više, ode do te jabuke, zapali cigaru i priča sa Zlatanom, zahvaljujući mu što ga je naučio da bude čovek, a ne fukara.