U jednoj bogatoj kući u Mačvi, živeo je gazda Jovan sa ženom, malim sinom Mišom i starim ocem Lazarom. Lazar je nekada bio sila od čoveka, on je tu kuću i sagradio, zemlju kupio i imanje proširio. Ali, godine su učinile svoje. Ruke su mu postale drhtave, vid mu je oslabio, a noge su se vukle po podu.
Kada bi sedeli za stolom za vreme ručka, Lazaru je bilo najteže. Kašika mu je igrala u ruci. Često bi prosuo supu po čistom, belom stolnjaku. Ponekad bi mu parče hleba ispalo iz usta. Jovan, njegov sin, postajao je sve nervozniji. Umesto poštovanja, osećao je gađenje. “Aman, stari!” viknuo bi Jovan, lupivši šakom o sto. “Gledaj šta radiš! Opet si usvinjio stolnjak! Ne možemo da jedemo od tebe, gadiš mi hranu tim mljackanjem!”
Lazar bi samo spustio glavu, gledajući u svoje kvrgave ruke. “Oprosti, sine,” šaputao je. “Ne slušaju ruke. Izdala snaga.” Snaja je bila još gora. “Svaki dan perem fleke za njim,” gunđala je. “Ovo više nema smisla. Treba da jede negde gde ne smeta poštenom svetu.”
Kap koja je prelila čašu desila se jedne nedelje. Lazar je, pokušavajući da dohvati so, srušio skupu porcelansku činiju sa sosom. Činija se razbila u paramparčad, a sos se razlio po podu. Jovan je skočio kao oparen. “Dosta!” urlao je, crven u licu. “Dosta mi je tvoje nespretnosti! Od danas više ne sedaš za ovaj sto!”
Otišao je u šupu i našao jednu staru, grubo deljanu drvenu činiju iz koje su nekad hranili pse. Bacio ju je pred oca. “Evo ti,” rekao je oštro. “Od sad ćeš jesti iz ovoga. I to tamo, u ćošku, pored peći. Tamo prosipaj koliko hoćeš, ovde sa nama više nećeš sedeti.”
Starac nije rekao ni reč. Uzeo je drvenu činiju drhtavim rukama. Otišao je u ćošak sobe, seo na malu tronošku i počeo da jede svoj ručak, sam, odbačen kao starudija. Suze su mu tekle niz obraze i padale u tu drvenu činiju, ali se trudio da bude tih, da ne smeta sinu i snaji koji su nastavili da ručaju u tišini. Njihov mali sin, Miša, koji je imao tek pet godina, sve je to posmatrao svojim velikim, pametnim očima. Nije progovorio, ali je sve upijao.
Prošlo je nekoliko dana. U kući je vladala mučna atmosfera. Deda Lazar je jeo u svom ćošku, tiho kao senka, dok su Jovan i žena jeli za stolom, praveći se da je sve u redu. Ali, osećali su teret. Nisu smeli da pogledaju starca u oči.
Jednog popodneva, Jovan je ušao u dvorište i zatekao svog sina Mišu kako sedi na pragu. Dečak je u rukama imao komad drveta i mali očev nožić. Nešto je deljao, strugao, vrlo pažljivo i posvećeno. Piljevina je bila svuda oko njega. Jovanu je zaigralo srce. Pomislio je: “Evo mog naslednika, vredan je, voli drvo kao i ja.”
Prišao mu je s osmehom, pomazio ga po kosi i čučnuo pored njega. “Šta to praviš, sine? Je l’ to neka igračka? Je l’ praviš mač ili kamion?” pitao je otac nežno.
Miša nije podigao pogled. Nastavio je da struže drvo, ozbiljnog lica, onako kako to samo deca umeju. “Ne, tata,” odgovorio je dečak mirno. “Ne pravim igračku. Pravim malu drvenu činiju.”
Jovan se zbunio. “Činiju? Šta će ti drvena činija, sine?”
Dečak je tada stao. Podigao je svoje nevine oči, pogledao oca pravo u lice i rekao rečenicu koja je Jovana pogodila jače nego najteži udarac maljem. “Pa pravim je za tebe i mamu. Da imam iz čega da vas hranim kad ostarite, kao što vi hranite dedu.”
Jovan je zanemeo. Usta su mu se osušila. Hteo je nešto da kaže, ali glas nije izlazio. Gledao je u te male dečije ruke koje su, s puno ljubavi, spremale buduću sramotu za svoje roditelji. U tom komadu drveta video je svoju starost. Video je sebe u onom ćošku. Video je da dete ne sluša šta mu se priča, već gleda šta se radi.
Suze su mu grunule na oči, nekontrolisano. Nije mogao da ih zaustavi. U tom trenutku je naišla i njegova žena. Čula je poslednje reči. Ispustila je korpu sa vešom i pokrila usta šakom, briznuvši u plač.
Jovan je zgrabio sina i čvrsto ga zagrlio, jecajući. “Baci to, sine. Baci to drvo. Oprosti tati. Tata je pogrešio. Tata je velika budala.”
Te večeri, za vreme večere, Jovan je prišao dedi Lazaru koji je sedeo na svojoj tronošci u mraku. Uzeo ga je nežno pod ruku, onako kako se uzima dete. “Ustani, oče,” rekao je promuklim glasom. “Tvoje mesto je u čelu stola. Dokle god si živ.”
Odveo ga je do stola. Snaja je već sklonila drvenu činiju i bacila je u vatru. Postavila je Lazaru najlepši tanjir i stavila mu čistu, belu salvetu. Sipala mu je supu i sela do njega da mu pomogne. Lazaru su se tresle ruke više nego obično, od uzbuđenja i sreće. Opet je prosuo malo supe. Ali ovaj put, niko nije vikao. Jovan je samo stavio svoju ruku preko očeve drhtave šake i nasmešio se. “Neka, oče. Ima ko da obriše.”