Svadbeni salon hotela “Evropa” u Sarajevu blistao je od kristala, svile i skupih parfema. Emir je stajao pored svoje mlade, Lejle, koja je izgledala kao princeza u vjenčanici od tri hiljade maraka. Emir je bio nervozan. Postao je jedan od najmlađih menadžera u velikoj banci, i večeras su tu bili svi “bitni” ljudi – direktori, političari, poslovni partneri. Sve je moralo biti savršeno.
A onda je ugledao nju. Svoju majku Fatu. Stajala je blizu ulaza, stiskajući svoju staru, izlizanu tašnu. Fata nije htjela da obuče “modernu haljinu” koju joj je Emir kupio. Došla je u onome u čemu se jedino osjećala svoja – u svečanim dimijama, sa bijelom šamijom na glavi i prslukom vezenim srmom. Izgledala je kao da je ispala iz nekog drugog vremena, iz neke stare bosanske razglednice koja ne pripada ovom modernom staklu i betonu.
Emir je osjetio onaj hladan znoj nelagode. Vidio je kako neki gosti šapuću i pokazuju glavom prema njoj. “Ko je ova nana?” pitali su se pogledi. Emir je brzo prišao majci, lažno se smješkajući. “Majko,” prošaputao je oštro kroz zube, dok ju je hvatao pod ruku. “Rekao sam ti da ne oblačiš te dimije. Ovdje su stranci, ovdje su ljudi iz ambasade. Molim te, nemoj da mi praviš scenu.”
Fata ga je pogledala onim svojim blagim, srnećim očima. “Ali sine, ovo je moja svečana odjeća. U ovome sam se i ja udala, u ovome sam tebe rodila…” “Pusti sad to,” prekinuo ju je Emir nervozno, gledajući da li ih neko gleda. “Slušaj. Tamo, iza onog velikog stuba sa cvijećem, ima jedan stol. Tu sjede rođaci sa sela. Molim te, sjedi tamo i… nemoj se previše isticati dok ne prođe oficijelni dio. Poslije ćemo se slikati. Hoću da ostavim dobar utisak.”
Fata je progutala knedlu. Ruka joj je zadrhtala, ali je klimnula glavom. Nije htjela da kvari sinu najsretniji dan. “Dobro, sine. Kako ti kažeš. Samo nek si ti meni sretan.” Otišla je tiho, pognute glave, i sjela u mračni ćošak iza stuba, sakrivena od pogleda, kao da je kakva sramota, a ne majka mladoženje. Emir je odahnuo, popravio kravatu i vratio se među “elitu”.
Pola sata kasnije, nastala je tišina. Na vratima se pojavio gospodin Bakir, generalni direktor banke, najbogatiji čovjek u sali. Svi su potrčali da ga pozdrave. Emir se isprsio, spreman da dočeka šefa i pokaže mu kako je organizovao nivo svadbu. Bakir je ušao, prešao pogledom preko sale, preko svih tih skupih toaleta i lažnih osmijeha. A onda je njegov pogled stao.
Emir je iskoračio naprijed, pružio ruku i razvukao najljepši osmijeh: “Dobro došli, direktore! Velika nam je čast…” Ali Bakir kao da ga nije vidio. Prošao je pored Emira, pored mladenaca, pored zblanute Lejle. Njegov pogled je bio fiksiran na onaj mračni ćošak iza stuba. Koračao je odlučno, dok je cijela sala, zbunjena, okretala glave prateći ga. “Kuda ide? Šta traži tamo?” šaputali su gosti.
Bakir je došao do stuba. Fata je, vidjevši tog važnog čovjeka kako ide pravo na nju, pokušala da ustane, preplašena da nije nešto pogriješila. Ruke su joj drhtale na krilu. “Sjedite, hanuma Fato, sjedite,” rekao je Bakir glasno, a glas mu je bio pun topline kakvu niko od zaposlenih u banci nije čuo. Onda je uradio nešto što je zaustavilo dah svima u sali. Veliki direktor, čovjek pred kojim drhte ministri, sagnuo se, uzeo Fatinu grubu, žuljevitu ruku u svoje dlanove i s poštovanjem je poljubio.
U sali je nastao muk. Mogla se čuti igla kako pada. Emir je stajao otvorenih usta, blijed kao krpa. Bakir se ispravio, držeći i dalje Fatu za ruku, i okrenuo se prema Emiru i gostima. “Gospodo,” počeo je Bakir, a glas mu je grmio. “Svi vi gledate u mene kao u neku važnu ličnost. A ne vidite da najvažnija osoba sjedi ovdje, u mraku, skrivena iza stuba.”
Pogledao je Emira pravo u oči. “Emire, ti si dobar radnik. Imaš diplomu, imaš odijelo. Ali ova žena ovdje… tvoja majka… ona ima ono što se ne uči na fakultetu. Ona ima dušu.” Bakir je pokazao na Fatu koja je brisala suze krajem šamije. “Prije trideset godina, kad sam ja bio student, podstanar, gladan i bez dinara u džepu, ova žena je čistila ulaz u mojoj zgradi. Svakog petka, Emire, svakog petka mi je ostavljala pitu i teglu mlijeka na pragu. Krišom, da me ne postidi. Da nije bilo njenih žuljeva i njene dobrote, ja bih odustao. Ja danas ne bih bio direktor, a ti ne bi imao posao.”
“I sramota je,” nastavio je Bakir, a glas mu je postao oštar kao sablja, “velika je sramota, Emire, da žena koja te je rodila i koja je hranila tuđu djecu dok je svoju podizala, sjedi u ćošku jer joj dimije nisu ‘moderne’. Ove dimije su, sine, zastava časti. Vrednije su od svih ovih svilenih haljina večeras.”
Emir je osjetio kako mu suze naviru, ali ne od tuge, nego od stida koji ga je pekao kao vatra. Nije mogao da izdrži taj teret. Potrčao je preko sale, probio se do stuba i pao na koljena pred majku. Zario je lice u njene dimije i zaplakao glasno, pred svim tim ambasadorima i direktorima. “Oprosti, majko! Oprosti mi, budala sam!” jecao je. Fata ga je pomilovala po kosi onom istom rukom koju je direktor poljubio. “Neka, sine. Zna majka. Mladost je ludost. Ustani, da te vide ljudi.”
Te večeri, Fata nije sjedila iza stuba. Sjedila je u čelu stola, između direktora i svog sina. I kad je muzika zasvirala, prvi ples nije poveo Emir sa mladom, nego Bakir sa Fatom. I nikada, baš nikada više, Emir nije osjetio stid zbog dimija, već samo ponos što je sin takve žene.