Pod starom, kvrgavom šljivom u dnu avlije, sjedili su njih dvojica – dedo Huso i njegov konj Putko. Bili su slični, kao dva brata po nevolji. Obojica oronuli, obojica sijedi, s kožom koju su išarale godine teškog rada na bosanskoj zemlji. Huso je pušio škiju, a Putko je mirno pasao rijetku travu, povremeno mašući repom da otjera dosadne muhe. Taj konj nije bio samo životinja. On je bio Husin saborac. Zajedno su preorali na hiljade duluma zemlje, izvukli tone drva iz šume i iškolovali Husinu djecu.
Ali vremena su se promijenila. Huso više nije imao snage da drži plug, a Putko je bio slijep na jedno oko i noge su ga izdavale. Njiva je zarastala u korov, a štala je postala tiha. Jedino što je ostalo bila je ta veza između starca i “hajvana”, kako su ga neki zvali, iako je za Husu on bio veći insan od mnogih ljudi.
Tišinu ljetnog popodneva prekinuo je zvuk motora. Pred kapiju se parkirao sjajni sivi automobil. Iz njega je izašao Samir, Husin sin jedinac, koji je živio u Sarajevu i rijetko dolazio na selo. Samir je bio dobar čovjek, ali ga je grad promijenio. Gledao je na svijet kroz digitron – šta se isplati, a šta je trošak. “Selam, babo,” rekao je Samir, ljubeći oca u ruku, ali pogled mu je odmah odlutao ka konju. “Opet sjediš s njim? Babo, moramo razgovarati ozbiljno.”
Huso je duboko povukao dim i polako ispuhao plavičasti oblak. Znao je šta slijedi. Taj razgovor su vodili već tri puta ovog mjeseca. “O čemu, sine?” upitao je mirno, iako mu je srce zaigralo. “O Putku, babo. Slušaj me. Taj konj samo jede. Sijeno je skupo, kukuruz je poskupio. Ti odvajaš od svojih usta da bi on jeo, a kakva korist od njega? Ne može da radi, ne može da vuče. Samo leži i troši.”
Samir je nervozno šetao po avliji, gestikulirajući rukama. “Zvao sam ljude, babo. Zvao sam mesara iz Visokog. Čovjek je pošten, daje dvesta maraka. Doći će danas kamionom. To su dobre pare, babo. Kupiš sebi drva za zimu, platiš struju. Riješiš se brige. Konj se ionako muči, vidiš da jedva hoda.”
Huso je šutio. Gledao je u Putka. Sjetio se onog dana kad ga je kupio kao ždrijebe. Sjetio se kako su zajedno bježali kroz šumu ’93. da izvuku ranjenike. Sjetio se kako je Putko znao sam da nađe put do kuće kad bi Huso zaspao na kolima umoran od posla. “Dvesta maraka?” upitao je Huso tiho, ne gledajući sina. “Znači, toliko vrijedi dvadeset godina života? Dvesta maraka po kili mesa?”
“Babo, budi razuman!” planuo je Samir. “To je samo životinja! Ne budi dijete. Mora se živjeti. Eto, čujem kamion. To je on. Molim te, nemoj da praviš scenu. Daj da to završimo.” Veliki, prljavi kamion sa stočnom prikolicom polako se penjao uz brdo, brundajući i remeteći mir sela. Putko je podigao glavu i naćulio uši. Osjetio je miris koji ne sluti na dobro. Huso je bacio cigaretu i zgazio je opankom. Polako, uz bolan uzdah, ustao je sa klupe.
Iz kamiona je izašao krupan čovjek u gumenim čizmama i masnoj kožnoj pregači. Bio je to Hamdo, nakupac. Nije on bio loš čovjek, samo je radio težak posao koji je ubio svaku sentimentalnost u njemu. Pljunuo je u prašinu, obrisao ruke o pregaču i odmjerio Putka hladnim, profesionalnim pogledom. “Jel’ to taj?” upitao je hrapavim glasom. “Auu, Samire, pa ovaj je gotov. Rebra mu se mogu brojati. Jedva stoji. Dvesta maraka je poklon, da znaš. Činim ti uslugu.”
Samir je pocrvenio, bilo mu je neugodno pred ocem, ali je klimnuo glavom. “Znam, Hamdo, znam. Samo ga tovari, da završimo s tim.” Hamdo je uzeo debeli konopac i krenuo prema konju. Putko je osjetio tuđu ruku, osjetio je miris krvi koji je Hamdo nosio na sebi. Uznemirio se. Počeo je da frkće i da se povlači unazad, trzajući glavom, tražeći svojim jednim zdravim okom Husu. Taj strah u očima životinje bio je teži od svakog ljudskog krika.
“Stani!” Glas je bio tih, ali oštar kao kosa. Huso je stao između mesara i konja. Uspravio se koliko su mu staračka leđa dozvoljavala. Ruka mu je drhtala dok je posezao u unutrašnji džep svog vunenog prsluka, onog svečanog koji je nosio samo za Bajram. Izvadio je platnenu maramicu, zavezanu u čvor. Polako, pred očima zbunjenog sina i nestrpljivog mesara, razvezao je čvor.
Unutra je bio svežanj novčanica. Stare, zgužvane, ali uredno složene novčanice konvertibilnih maraka. Bilo je tu petstotina maraka. “Samire,” rekao je Huso, ne skidajući pogled sa sina. “Ti si rekao da on vrijedi dvesta? Evo ti petsto. Plaćam ga ja.” Samir je zanijemio. Gledao je u oca kao da je poludio. “Babo… otkud tebi pare? Kukao si da nemaš za lijekove! Šta je to?”
Huso je podigao bradu ponosno, iako su mu oči bile pune suza. “Ovo su pare za moju dženazu, sine. Ovo sam odvajao deset godina, marku po marku, od onog što prodam sira i kajmaka. Čuvao sam da, kad umrem, ne budem tebi na teret. Da ima za hodžu, za ćefine, za tabut i za nišane. Da odem na onaj svijet čista obraza.”
Pružio je ruku sa novcem prema mesaru, pa prema sinu. “Ali danas… danas biram. Neka me selo kopa na veresiju. Neka me bace u jamu bez nišana ako treba. Neka kažu da je Huso umro kao fukara. Ali ja svog druga, koji me nosio na leđima kad nisam mogao hodati, ne dam pod nož. Uzmi pare, Samire. Nahrani svoju pohlepu. A ti, Hamdo, zatvaraj tu rampu i goni se iz moje avlije dok nisam pustio pse!”
U avliji je nastao tajac. Čuo se samo vjetar u krošnji šljive i Putkovo teško disanje. Hamdo, onaj krupni mesar, pogledao je starca, pa novac, pa konja. Odjednom, lice mu se promijenilo. Spustio je konopac. “Vrati te pare u džep, dedo,” rekao je tiho, gotovo s poštovanjem. “Nisam ja dželat. I ja sam imao oca.” Okrenuo se, ušao u kamion bez riječi i otišao niz put, ostavljajući oblak prašine.
Samir je ostao stajati, gledajući u svoje skupe cipele koje su sada djelovale tako jeftino. Suze su mu klizile niz lice. Shvatio je da je htio prodati očevo srce za sitniš. Huso nije rekao ništa. Vratio je novac u njedra, prišao Putku, zagrlio ga oko vrata i naslonio svoje čelo na njegovu grivu. “Ne boj se, stari moj,” šapnuo je konju dok su obojica drhtali. “Dok je Huso živ, i ti si živ. Ići ćemo mi skupa i na onaj svijet, ako treba.”