“Gde su? Reci mi gde su, stari! Nemam ja vremena da sedim ovde ceo dan i slušam tvoje priče o poštenju. Avion za Cirih mi leti večeras u osam, a taksi me čeka ispred kuće!” Goran je nervozno šetao po maloj, zemljanoj sobi, u skupom italijanskom odelu koje je bolno odudaralo od oronulih zidova i mirisa tamjana pomešanog sa vlagom. Njegove lakovane cipele škripale su po starom drvenom podu dok je s prezirom gledao oko sebe. Njegov otac, deda Sava, ležao je na gvozdenom krevetu u uglu, pokriven izbledelom šarenicom. Lice mu je bilo sivo, iscrpljeno bolešću, ali oči su mu bile bistre, pune neke neizrecive tuge dok je gledao svog sina jedinca kojeg nije video punih deset godina.
“Sedi, sine,” prošaputao je Sava, a glas mu je bio tih poput šuštanja suvog lišća. Pokušao je da podigne ruku prema Goranu, ali ona je klonula nazad na posteljinu. “Sedi da te otac vidi poslednji put. Zar ti je to prokletstvo važnije od mog poslednjeg daha? Zar si prešao hiljadu kilometara samo da bi tražio ono što trune, a ne da bi zagrlio onog ko te je stvorio?” Goran je frknuo, nervozno gledajući na svoj zlatni sat. “Pusti tu patetiku, ćale. Znam da imaš onaj ćup sa dukatima o kojem je celo selo pričalo. Deda ti ga je ostavio, a ti si živeo kao bednik i prosjak. Znam da ga nisi potrošio jer si škrtica. Gde je? Ispod poda? Na tavanu? Reci mi odmah, ili ću prekopati celu ovu straćaru!”
Sava se tužno nasmešio, a suza mu je krenula iz oka i nestala u sedoj bradi. Shvatio je da u tom čoveku ispred njega više nema onog dečaka kojeg je nekad nosio na ramenima. Ostala je samo ljuštura puna pohlepe. Teškom mukom, Sava je pokazao glavom prema starom, teškom drvenom sanduku okovanom gvožđem, koji je stajao gurnut duboko ispod kreveta. Na njemu je visio ogroman, zarđali katanac. “Tu je,” rekao je Sava, boreći se za vazduh. “Tu je sve što sam stekao i sačuvao za ovih osamdeset godina. Tu je moje najveće bogatstvo. Čuvao sam ga za tebe, sine, za dan kad će ti najviše trebati.”
Goranove oči su zasijale bolesnim sjajem. Bacio se na kolena pored prašnjavog poda, ne mareći za svoje skupo odelo, i počeo da vuče teški sanduk napolje. Ruke su mu drhtale od uzbuđenja. “Znao sam! Znao sam da stari lisac krije zlato!” promrmljao je, cimajući katanac. “Ključ! Daj mi ključ!” Sava je stisnuo šaku u kojoj je držao mali, gvozdeni ključ. “Dobićeš ga… kad ja sklopim oči,” rekao je poslednjim atomima snage. “Obećaj mi da ćeš sanduk otvoriti tek kad me pop isprati. Obećaj mi, sine, ako je ostalo išta ljudsko u tebi.”
Goran je samo klimnuo glavom, ne gledajući oca u oči, već fiksirajući pogled na katanac kao hipnotisan. “Važi, važi, obećavam. Samo umri više,” prošaputao je sebi u bradu, misleći da ga otac ne čuje. Ali Sava je čuo. I to mu je slomilo srce konačno. Uzdahnuo je duboko, pogledao u ikonu Svetog Nikole na zidu, prekrstio se u mislima i ispustio dušu. Istog trena, pre nego što se telo i ohladilo, Goran je skočio, otrgao ključ iz očeve mrtve, još tople ruke i gurnuo ga u bravu sanduka, tresući se od pohlepe.
Katanac je škljocnuo uz tup, metalni zvuk koji je odjeknuo u grobnoj tišini sobe. Goran je drhtavim rukama podigao teški poklopac, spreman da ga zaslepi sjaj dukata o kojima je maštao celog puta iz Ciriha. Srce mu je tuklo u grlu, već je u glavi trošio te pare na novi stan i pokrivanje kockarskih dugova.
Ali kada je poklopac pao unazad uz škripu zarđalih šarki, Goran je ostao ukopan u mestu. Sanduk nije bio pun zlata. Nije bio pun novčanica. Bio je do vrha napunjen običnim, prašnjavim, tvrdim orasima. Hiljade oraha. Ničega drugog.
“Šta?!” urliknuo je, prevrćući sanduk kao ludak. Orasi su se prosuli po zemljanom podu, kotrljajući se na sve strane uz onaj specifičan, šupalj zvuk. “Gde je?! Gde su pare, matori lažove?! Gde si sakrio dukate?!” Besno je šutirao orahe svojim lakovanim cipelama, psujući mrtvog oca koji je ležao na metar od njega.
U tom besu, dok je razbacivao sve po sobi, primetio je jedan koverat zalepljen za samo dno sanduka. Na njemu je pisalo samo: “Mom sinu Goranu, kad se ohladi od besa.” Zadihan, znojav i crven u licu, iscepao je koverat. Ruke su mu se tresle toliko da je jedva držao papir.
Očev rukopis bio je krup i drhtav: “Sine moj, znam da si sada ljut. Znam da tražiš dukate. Ali dukata nema. Potrošio sam ih. Nisam ih propio, niti prockao. Potrošio sam ih školujući decu iz sela čiji roditelji nisu imali ni za knjige. Kupio sam kravu udovici Stani. Popravio sam krov školi. Uložio sam u ljude, jer sam video da je tebe novac odavno pokvario.”
Goran je gutao knedle čitajući dalje: “Ostavljam ti ove orahe. Sećaš li se? Skupili smo ih zajedno one jeseni kad si imao pet godina. Tada si se poslednji put smejao iz srca. Svaki ovaj orah je tvrd, kao tvoje srce sada. Ali ako ga slomiš, unutra je gorak plod, kao tvoj život. Dukati ne greju dušu, sine. Greje je obraz. Ja umirem miran, a ti živiš u nemiru. Ko je onda ovde bogat?”
Papir je iskliznuo iz Goranovih prstiju i pao među rasute orahe. Tišina u sobi postala je nepodnošljiva. Goran je pao na kolena. Nije više video ni sanduk, ni sobu, ni svoje skupo odelo. Video je sebe kao petogodišnjaka kako trči livadom sa ocem, srećan zbog običnog oraha. Osetio je miris te jeseni i shvatio koliko je prazan.
Počeo je da plače. Prvo tiho, a onda glasno, bolno, kao ranjena zver. Uzeo je jedan orah sa poda, stisnuo ga u šaci dok nije pukao, i pojeo onaj stari, suvi plod. Bio je gorak, ali mu je bio potrebniji od svakog leka. Te večeri nije otišao na avion za Cirih. Ostao je da sahrani oca kako dolikuje, ne novcem, već suzama pokajnika.