Te kišne noći na magistrali kod Zenice, život porodice Hadžić se raspao u sekundi. Mlađi brat, Kenan, tek je dobio stipendiju za prestižni fakultet u Sarajevu. Bio je ponos porodice, “zlatno dete”. Ali te noći, Kenan je vozio pijan. Prebrzo. Izgubio je kontrolu i udario u bankinu. Srećom, niko nije poginuo, ali šteta je bila velika, a policija je bila na putu. Kenan je plakao, tresao se: “Gotovo je! Izbaciće me sa fakulteta! Odoše moji snovi! Amare, šta da radim?!”
Amar, stariji brat, bio je drugačiji. Radio je na građevini, ruke su mu bile grube, ali srce ogromno. Gledao je svog malog brata, tu nadu njihove majke, kako se slama od straha. Čuo je sirene. U tom trenutku, Amar je doneo odluku koja se donosi samo iz prevelike ljubavi.
“Slušaj me,” zgrabio je Kenana za ramena. “Ti nisi vozio. Ja sam vozio. Beži u šumu. Idi kući. Ja ću preuzeti.” “Ali Amare… zatvor…” “Beži, bolan! Ti imaš školu, ti trebaš da budeš neko. Ja sam navikao na teži put. Idi!”
Kenan je pobegao. Amar je sačekao policiju. Priznao je krivicu. Na sudu je ćutao, nije se branio. Dobio je pet godina. Pet godina u KP Domu Zenica. Pet godina među ubicama i lopovima, on koji mrava nije zgazio.
Prvih mesec dana, Kenan je pisao. Govorio je da će ga posećivati, da mu je večno zahvalan. Ali kako je vreme prolazilo, pisma su prestala. Kenan je postao “veliki gospodin” u Sarajevu. Završio je fakultet, dobio posao u banci, kupio stan. Amar je trunuo u ćeliji. Majka je dolazila, plakala, donosila cigarete i hranu. “Gde je Kenan, majko?” pitao bi Amar. Ona bi spuštala pogled: “Radi, sine… puno radi, ne može da stigne.”
Amar je znao. Nije to bio posao. To je bio stid. Kenana je bilo sramota što ima brata robijaša, iako je taj brat robijao njegov greh. Amar je u zatvoru ostario preko noći. Izgubio je zube, dobio ožiljke, ali najviše ga je bolela ta tišina. Pet godina. Nijedna poseta od onoga kome je poklonio život.
Došao je dan izlaska. Sivo, tmurno jutro. Teška metalna kapija se otvorila uz škripu. Amar je izašao na slobodu sa jednom plastičnom kesom u kojoj su bile njegove stare farmerke i duks. Udahnuo je vazduh, očekujući majku, možda komšiju.
Ali na parkingu je stajao samo jedan auto. Crna, sjajna limuzina. Zatamnjena stakla. Amar je prepoznao Kenana za volanom. Srce mu je zaigralo. “Ipak je došao,” pomislio je. “Setio se.”
Amar je ubrzao korak. Hteo je da zagrli svog malog brata, da oseti miris kuće, miris porodice. Prišao je vratima suvozača, očekujući da će Kenan izleteti napolje, da će plakati, tražiti oproštaj. Ali vrata se nisu otvorila. Motor je tiho radio. Amar je zastao, zbunjen. Pokucao je na staklo, onim prstima žutim od jeftinog duvana.
Staklo se spustilo. Ali samo do pola. Unutra, u kožnom sedištu, sedeo je Kenan. U skupom odelu, mirisao je na kolonjsku vodu, sa sunčanim naočarama iako nije bilo sunca. Nije pogledao Amara u oči. Gledao je pravo, u volan.
“Uđi… ili ne, čekaj,” rekao je Kenan hladno, nervozno dobojući prstima po volanu. “Slušaj, Amare. Ne možemo sad kući. Kod mene su neki gosti, poslovni partneri iz Turske. Znaš… ne ide da se pojavljuje s tobom. Razumeš?”
Amar se sledio. Kiša mu je kvasila tanku jaknu. “Kenane… Ja sam. Tvoj brat. Izašao sam. Pet godina, bolan…”
Kenan je uzdahnuo, kao da mu je Amar dosadna muva. Zavukao je ruku u unutrašnji džep sakoa i izvukao jednu debelu, belu kovertu. Gurnuo ju je kroz poluotvoren prozor prema Amaru. “Evo. Ovde imaš dovoljno. Idi u Sarajevo, iznajmi stan, ili još bolje, idi za Nemačku. Srediću ti papire. Samo… nemoj dolaziti u mahalu bar neko vreme. Ljudi pričaju, znaš kakav je svet. Ja sam sad na položaju, ne treba mi da me povezuju sa… sa robijašima.”
Amar je gledao u tu kovertu. Gledao je u brata kojeg je nosio na krkačama, brata za kojeg je ležao na betonu dok je ovaj spavao u svili. U tom trenutku, nešto je u Amaru umrlo. Umrla je slika brata. Ostao je samo stranac u skupom autu.
Amar se nasmejao. Bio je to gorak osmeh, teži od svih zatvorskih rešetki. Polako je podigao ruku. Kenan je mislio da će uzeti novac. Ali Amar je samo gurnuo kovertu nazad unutra, pravo Kenanu u krilo.
“Vrati to, Kenane,” rekao je Amar tiho, ali glasom od kojeg se Kenan napokon trznuo i pogledao ga. “Ja sam u Zenici ostavio pet godina, ali sam izašao čistog obraza. Ti si napolju bio slobodan, ali si postao rob. Rob para i sramote.”
Amar se odmakao od auta. “Mislio sam da imam brata. Vidim da imam samo bankomat. A meni pare ne trebaju. Meni treba čovjek.”
Okrenuo se i počeo da hoda peške, niz blatnjav put, prema autobuskoj stanici. Nije se okrenuo. Kenan je ostao u autu, sa kovertom u krilu. Gledao je u retrovizor kako figura njegovog brata nestaje u magli. Hteo je da krene za njim, da ga zove, ali sujeta je bila jača. Zatvorio je prozor i dao gas. Kenan je tog dana sačuvao ugled, ali je izgubio miran san zauvek. A Amar? On je te noći spavao na klupi na stanici, gladan i mokar, ali prvi put posle pet godina – potpuno slobodan.