Za Gorana, stari crni BMW R60 iz sedamdesetih godina nije bio samo prevozno sredstvo. Bio je to njegov vremeplov, njegova sloboda, njegov ponos. Svake nedelje ujutru, komšiluk bi se budio uz zvuk Goranovog poliranja auspuha i laganog turiranja mašine. Iako je radio težak posao u livnici i leđa su ga često bolela, onog trenutka kad bi seo na motor, Goran je ponovo bio onaj momak od dvadeset godina, sa vetrom u kosi i bez briga.
Njegov sin, Miloš, odrastao je uz taj motor. Kao mali, sedeo bi na rezervoaru dok ga je otac gurao po dvorištu. Znao je da tata više voli taj motor nego bilo šta drugo – osim njega i majke, naravno. Ali te godine, stvari su se promenile. Miloš je završavao fakultet sa prosekom 10.00 i dobio je neverovatnu priliku – master studije u Švajcarskoj. Bila je to šansa kakva se dobija jednom u životu.
Međutim, postojao je problem. Stipendija je pokrivala školarinu, ali ne i smeštaj, vizu i put u prvih šest meseci. Trebalo im je hitno četiri hiljade evra. Goran i njegova žena su sabirali ušteđevinu, prevrtali koverte, ali nisu mogli da skupe ni pola. Banka ih je odbila za kredit jer je Goran bio pred penzijom, a plata mala.
Te večeri, atmosfera u kući je bila sumorna. Miloš je sedeo za stolom, gledajući u pismo sa univerziteta. “Nema veze, tata,” rekao je tiho, pokušavajući da zvuči hrabro. “Mogu da pauziram godinu. Da radim ovde, pa da skupim. Švajcarska neće pobeleći.” Goran je ćutao. Gledao je sina, tog pametnog momka koji je zaslužio svet, kako se miri sa sudbinom prosečnosti. Samo je ustao, uzeo cigarete i izašao u garažu.
Sutradan, kad se Miloš vratio iz grada, zatekao je neobičnu tišinu. Garažna vrata su bila širom otvorena. Ušao je unutra. Garaža je mirisala na benzin i ulje, kao i uvek, ali nečeg nije bilo. Na mestu gde je decenijama stajao crni BMW, sada je bila samo mrlja od ulja na betonu i praznina koja je bolela.
Miloš je utrčao u kuću. “Tata! Gde je motor? Neko ga je ukrao?!” Goran je sedeo u fotelji i gledao televizor. Nije se okrenuo. Na stolu ispred njega stajao je debeli koverat. “Nije ukraden,” rekao je Goran mirno, ne skidajući pogled sa ekrana. “Prodao sam ga. Bio je jutros jedan kolekcionar, dao je dobru cenu.”
Miloš je zanemeo. “Prodao? Ali tata… to je tvoj život. Voliš ga više od svega.” Goran je mahnuo rukom, kao da tera muvu. “Ma kakav život, sine. Ostario sam. Bole me leđa, reuma me hvata čim dune vetar. Težak je to motor za mene. Već mesecima razmišljam da ga se rešim, samo mi je smetao u garaži. Ovako je bolje. Rešio sam se krša.”
Gurnuo je koverat prema Milošu. “Uzmi ovo. To ti je za Švajcarsku. Taman da ne gledam to gvožđe više.” Miloš je uzeo novac. Osećao je ogromnu zahvalnost, ali i tugu. Poverovao je ocu. Zaista, Goran se često žalio na kičmu. Možda je stvarno došlo vreme. Miloš je otputovao u Cirih, noseći sliku oca koji maše sa kapije, bez svog motora, ali naizgled bez žaljenja.
Prošlo je pet godina. Miloš je završio studije u roku, zaposlio se u jednoj velikoj firmi u Cirihu i postao cenjeni inženjer. Zarađivao je više nego što je njegov otac mogao da zamisli. Prvi put nakon dugo vremena, krenuo je kući svojim novim automobilom, rešen da iznenadi roditelje. Kada je parkirao ispred stare porodične kuće, srce mu je igralo.
Majka je istrčala prva, grleći ga i plačući od sreće. “Gde je tata?” upitao je Miloš nakon što se pozdravio. “U garaži je, sine. Znaš njega. Tamo provodi dane, iako nema šta da popravlja,” rekla je majka, brišući suze. Miloš je polako otišao do garaže. Vrata su bila odškrinuta.
Provirio je unutra. Goran je sedeo na maloj, drvenoj hoklici, tačno ispred praznog zida gde je nekada stajao BMW. U rukama je držao staru krpu i nešto je glancao, iako u rukama nije imao ništa osim vazduha. Na polici iznad njega stajala je samo jedna stara kaciga, prekrivena prašinom. Goran je izgledao starije, pogrbljenije, kao čovek kojem fali deo duše.
Miloš je tiho ušao. “Tata?” Goran se trgnuo, sakrio krpu iza leđa i brzo ustao. “Miloše! Stigao si!” Zagrlili su se jako. Miloš je osetio miris duvana i onog istog motornog ulja, iako motora više nije bilo. “Šta radiš ovde u mraku?” pitao je Miloš. “Ma… ništa. Sređujem neki alat. Tražim neka klešta,” slagao je Goran, izbegavajući sinovljev pogled.
Miloš je prišao radnom stolu. Tamo, pored stege, stajao je stari rezervni ključ od motora. Izlizan, iskrivljen. Goran ga je čuvao kao svetinju. Milošu se steglo grlo. Shvatio je. Nije oca bolela kičma. Nije mu smetao krš. On je svakog dana, pet godina, dolazio u ovu praznu garažu i tugovao za svojom mladošću koju je prodao da bi sinu kupio budućnost.
“Tata,” rekao je Miloš ozbiljno. “Lažeš me. Nikad te nisu bolela leđa.” Goran je uzdahnuo i seo nazad na hoklicu. “Nije važno, sine. Vredelo je. Vidi te sad. Gospodin čovek. Inženjer. Šta je jedan motor naspram toga?”
Tada se napolju začuo zvuk. Brum… brum… BRUM! Dubok, prepoznatljiv zvuk bokser motora koji je zatresao stakla na garaži. Goran je prebledeo. Skočio je sa hoklice kao oparen. “Šta je to?” Miloš se nasmejao i otvorio širom vrata garaže. U dvorište je ulazio Milošev prijatelj iz detinjstva, vozeći crni BMW R60, onaj isti, ispoliran do savršenstva.
Goran je stajao na vratima, drhteći. Ruke su mu pošle ka ustima. “Ali… kako? Prodao sam ga čoveku iz Novog Sada…” “Našao sam ga, tata,” rekao je Miloš, stavljajući ruku ocu na rame. “Tražio sam ga mesecima. Otkupio sam ga. Tvoja leđa su sasvim dobro, stari. Mislim da je vreme za vožnju.” Goran je prišao motoru kao da prilazi živom biću. Pomilovao je rezervoar, a suze su mu prvi put pred sinom kliznule niz lice. Seo je na sedište, onako u papučama, i kad je dao gas, Miloš je video da se onaj umorni starac u sekundi pretvorio nazad u njegovog tatu – heroja na dva točka.