Ledeni mlaz vode šikljao je pod stravičnim pritiskom iz puknute cijevi ispod modernog, mat-crnog lavaboa, nemilosrdno natapajući skupe italijanske pločice i hrastov parket u hodniku. Dvadesetpetogodišnji Stefan stajao je nasred kupatila u svojoj svilenoj pidžami, držeći najnoviji model pametnog telefona visoko iznad glave da ga slučajno ne bi isprskao. Skakutao je s noge na nogu, panično vrišteći dok mu se stan, koji mu je otac kupio podigavši dva kredita, pretvarao u bazen.
Nije znao šta da radi. Njegove njegovane ruke, navikle samo na tastaturu i volan novog automobila, nikada u životu nisu uzele kliješta. Nije čak ni znao kako izgleda glavni ventil za vodu. Umjesto da se sagne, pronađe malu crvenu ručicu ispod umivaonika i zavrne je jednim potezom od tri sekunde, Stefan je uradio jedinu stvar koju je njegova generacija znala kada naiđe na problem. Pozvao je oca.
Bilo je dva sata ujutru. Pedeset kilometara dalje, u staroj, neokrečenoj kući na selu, zvuk fiksnog telefona presjekao je gluhu noć. Stari Milorad, čovjek koji je cijeli život ostavio na građevini da bi sinu obezbijedio život u gradu, jedva se pridigao iz kreveta. Danima ga je stezalo u grudima, pio je šaku lijekova za srce, a te noći je napolju bjesnjela stravična jesenja oluja.
„Tata! Dolazi brzo, stan mi se potapa!“ urlao je Stefan u slušalicu, dok se u pozadini čulo šuštanje vode. „Pukla je neka cijev, voda mi ulazi u dnevnu sobu, uništiće mi onaj novi laminat! Majstori se ne javljaju, ne znam šta da radim!“
„Sine… polako, smiri se,“ odgovorio je Milorad, dišući teško i držeći se za grudi. „Samo se sagni ispod lavaboa, imaš mali ventil na zidu, okreni ga udesno da zatvoriš vodu dok ne svane…“
„Kakav ventil?! Ne znam ja to, tata! Voda je prljava, uništiću ruke, a i ne smijem da diram da me ne udari struja! Dolazi odmah, molim te, platiću ti majstore poslije, samo dođi da ovo zaustaviš!“ prekinuo ga je Stefan i histerično prekinuo vezu.
Milorad nije rekao ni riječ. Majčinski i očinski instinkt kod tih starih generacija uvijek je bio jači od svakog bola. Navukao je stari, mokri kaput, progutao još jednu tabletu za srce na suho i izašao na kišu. Sjeo je u svog trulog, starog „Jugu“ čiji su brisači jedva radili i krenuo na put od pedeset kilometara, kroz noć, maglu i klizave serpentine, dok mu je srce preskakalo pod rebrima.
Sat i po kasnije, Stefan je sjedio na suvoj ugaonoj garnituri, podigavši noge i kuckajući poruke na telefonu, dok je voda polako osvajala hodnik. Kada su se ulazna vrata konačno otvorila, na pragu je stajao Milorad. Bio je mokar do kože, blijed kao krpa, a usne su mu bile potpuno modre. Disao je na usta, hrapavo, držeći se jednom rukom za štok od vrata.
„Pa gdje si do sad, tata?! Pogledaj šta mi se desilo od stana!“ povikao je Stefan, ne pitajući oca ni kako je prošao kroz oluju, ni zašto je toliko blijed. Nije mu čak ni ponudio peškir.
Milorad ga je samo tužno pogledao. Onim istim, dubokim pogledom čovjeka koji je upravo shvatio da je stvorio nesposobnog slabića. Nije izgovorio ni riječ prijekora. Teškim, tromim korakom, gazeći u svojim starim čizmama kroz vodu od pet centimetara, ušao je u kupatilo.
Prišao je onom crnom lavabou. Nije mu trebalo ni svjetlo. Znao je tačno gdje je kvar. Milorad se polako, bolno sagnuo i kleknuo na ledene, mokre pločice. Pružio je svoju staru, žuljevitu ruku, onu istu ruku koja je na leđima iznijela Stefanovo djetinjstvo, i dotakao crveni ventil. Trebala mu je tačno jedna sekunda da ga zavrne. Mlaz vode je istog trena prestao.
„Eto vidiš, a ja tu zovem majstore…“ počeo je Stefan sa vrata, sa osmijehom olakšanja.
Ali Milorad se nije uspravio. Njegova ruka je ostala na ventilu, dok je drugom naglo, grčevito zgrabio svoju mokru košulju u predjelu srca. Starac je stravično zahroptao, oči su mu se raširile u agoniji, i prije nego što je Stefan uspio da izgovori još jedno slovo, Miloradovo tijelo se uz težak udarac srušilo u ledenu vodu na podu kupatila…
Zvuci poplave zamijenjeni su jezivom, zlokobnom tišinom u kojoj se čulo samo hrapavo hroptanje. Stefan je stajao ispred kupatila potpuno ukopan. Telefon mu je ispao iz njegovane ruke, a ekran se razbio o mokar laminat. Njegove oči, koje su do maloprije gledale samo u ekran, sada su s užasom posmatrale starca koji se grčio u lokvi prljave, ledene vode na skupim pločicama.
Milorad se držao za srce. Tijelo mu se uvijalo od probadajućeg bola. Usne, modre od napora i zimske oluje kroz koju je noćas vozio pedeset kilometara po blatu, drhtale su. Stefan je konačno, vrišteći od panike, pao na koljena u vodu pored oca, pokušavajući da ga podigne za kragnu mokrog kaputa.
„Tata! Šta je to, tata?! Ustani molim te, voda je svuda, prehladit ćeš se! Uradi nešto, zovi hitnu!“ vikao je mladić histerično, ne znajući ni na koju stranu da ga okrene, ni šta da pritisne, nesposoban čak i u sekundi preživljavanja.
Pokušao je da ga prebaci na krevet, ali starac je bio pretežak. Milorad je samo uspio da ga uhvati za rukav one svilene pidžame.
„Sine… sve si ti obezbijedio,“ uspio je da izgovori Milorad, sa onim istim mirnim, tužnim tonom, boreći se za svaki dah. „Samo si zaboravio na to da ja neću živjeti sto godina da ti zavrćem ventile…“
Te su riječi presjekle mladog čovjeka oštrije od noža. Stefan se uhvatio za glavu, tresući se, i konačno okrenuo broj hitne pomoći. Ljekari su stigli nakon deset minuta. Uz sirene koje su probudile cijelu zgradu, utrčali su u potopljeni stan s nosilima i defribrilatorom. Glavni ljekar iz ekipe, čovjek ozbiljnog, strogog lica, brzo je postavio elektrode na Miloradove mokre grudi.
Dok su ga unosili u nosilima u lift, ljekar se okrenuo i bijesno pogledao Stefana.
„Gospodine, od čega se ovom čovjeku odvezalo srce noćas? Vozio je pedeset kilometara po onom pljusku, sav je mokar i blatnjav, a ti tu stojiš u suvoj svili!“ zagrmio je doktor usred noći.
Stefan je spustio pogled u mokre pločice. „Zvao sam ga… jer mi je pukla cijev ispod lavaboa, da zatvori vodu… nisam znao kako.“
Ljekar se skamenio. Njegove oči su se suzile, mjereći prezrivo mladića od glave do pete.
„Zvao si oca s bolesnim srcem u pola tri ujutru, da ti zatvori obični ventil koji je mogao da zavrne osmogodišnjak jednom rukom za dvije sekunde?“ prosiktao je doktor, unoseći mu se u lice. „E pa, momak, nadam se da sad znaš kako da spasiš taj svoj skupi laminat. Zato što oca upravo reanimiram na podu lifta zbog tvog ventila. Zapamti to dok budeš brisao vodu sa tih pločica.“
Vrata lifta su se zatvorila. Stefan je ostao potpuno sam, u mraku i tišini svog luksuznog stana, okružen uništenim podovima, lokvama vode i mirisom smrti i panike. Tek tada, na koljenima među hladnom vodom na podu svog kupatila, zario je lice u ruke i počeo stravično da jeca.
Plakao je, lomeći se pod stravičnom grižom savjesti. Milorad je preživio infarkt te noći. Završio je s bajpasom, u bolničkom krevetu u kojem više nikada nije mogao da stane na noge i radi. A Stefan… on više nikada u životu nije zvao majstore za sitne popravke. Svaki put kada bi otvorio taj mali, crveni ventil ispod lavaboa, ruke su mu se tresle, zauvijek obilježene podsjetnikom na noć kada ga je sopstvena nesposobnost zamalo ostavila bez jedine osobe koja je za njega i u smrt htjela da uđe po nevremenu.