U starom dijelu Sarajeva, na Bjelavama, nalazio se mali granap (prodavnica) koji je držao Hamza. Hamza je bio čovjek blag, vazda nasmijan, sa tespihom u ruci kad nema mušterija. Ali u zadnje vrijeme, osmijeh mu je bio gorak. Veliki tržni centri su nikli svuda okolo, gušeći male trgovce. Hamzin promet je opao, računi za struju i robu su se gomilali, a on nije imao srce da stavi ključ u bravu, jer je znao da pola mahale živi od njegove veresije.
Iza pulta, na polici, stajala je debela, crna sveska – tefter. U njoj su bila upisana imena komšija koji su uzimali hljeb, mlijeko i ulje “na crtu”, do penzije ili do plate koja je često kasnila. Hamzina žena, Amra, bila je zabrinuta. “Hamza, čovječe,” govorila mu je tiho jedne večeri dok su sjedili uz kahvu. “Mi propadamo. Dobavljači zovu, prijete tužbom. A ti imaš hiljade maraka u tom tefteru. Moraš tražiti pare. Senada ti duguje već tri mjeseca, Mujo pola godine. Nismo mi Crveni krst.”
Hamza je gledao u fildžan, šuteći. Znao je da je Amra u pravu, ali je znao i muku svojih komšija. Senada je bila udovica sa troje male djece, muž joj je poginuo na građevini. Kako da joj traži pare kad zna da djeci kupuje samo najjeftiniju salamu? Mujo je bio invalid, živio od minimalca. Svako ime u tom tefteru bila je jedna teška sudbina.
Došla je 27. noć Ramazana, Lejletu-l-kadr, noć za koju se vjeruje da je vrednija od hiljadu mjeseci i da se u njoj piše sudbina za narednu godinu. Hamza je klanjao u obližnjoj džamiji, a srce mu je bilo stisnuto kao kamen. Molio se: “Gospodaru, ti znaš da ja ne mogu biti strog. Ti znaš da ne mogu uzeti hljeb iz usta siročadi. Daj mi izlaz, jer ja pameti više nemam.”
Vratio se u radnju kasno u noć. Amra je spavala. Upalio je malo svjetlo iznad pulta i uzeo onaj crni tefter. Listao je stranice. Imena, datumi, cifre. Dvjesto maraka, pedeset, trista… Ukupno, skoro pet hiljada maraka duga. To je bio novac koji bi ga spasio od zatvaranja. Ali, dok je gledao ime “Senada” i pored njega “pelene i mlijeko”, Hamza je osjetio neku čudnu snagu i mir. Sjetio se riječi svog rahmetli babe: “Sine, ono što daš rukom, Bog ti vrati vagonom.”
Hamza je uzeo veliku metalnu kantu za smeće i stavio je na sred radnje. Uzeo je tefter. Ruke su mu drhtale, ne od straha, nego od uzbuđenja zbog odluke koju je donio. Počeo je da cijepa stranice. Jednu po jednu. Senadin dug, Mujin dug, Fatimin dug… Zgužvao je papire, bacio ih u kantu i kresnuo šibicu. Plamen je buknuo, osvjetljavajući njegovo lice. Gledao je kako dugovi njegovih komšija nestaju u dimu i pepelu.
“Halal bilo,” šapnuo je Hamza dok je vatra gutala posljednju stranicu. “Halal bilo i na ovom i na onom svijetu. Gospodaru, ja sam svoje oprostio, Ti se pobrini za mene.” Osjećao se lakšim za tonu. Otišao je kući i legao pored Amre, ne rekavši joj ništa, ali prvi put nakon mnogo mjeseci zaspao je mirno kao beba.
Jutro je svanulo tmurno i kišovito. Amra je ustala prva, stavila džezvu za kahvu i odmah pitala Hamzu: “Jesi li sastavio spisak? Koga ćemo prvog zvati za pare?” Hamza je sjeo za sto, uzeo fildžan i mirno rekao: “Nema spiska, Amra. Nema ni teftera. Sinoć sam ga spalio. Oprostio sam svima. I Senadi, i Muji, i onom studentu… Svima.”
Amra je ispustila džezvu. “Jesi li ti poludio, čovječe?! Od čega ćemo mi živjeti? Dobavljači će nam sutra isključiti robu! Mi smo propali!” Počela je plakati, hvatajući se za glavu. Hamza je samo šutio i vrtio tespih. “Amra, imaj sabura. Ja nisam mogao drugačije. Neka nam Bog da onoliko koliko nam treba, ja tuđu muku ne mogu jesti.”
Cijeli dan je prošao u mučnoj tišini. Hamza je otišao u radnju, čekajući neizbježno – dolazak kamiona sa robom koju ne može platiti. Oko podneva, telefon u radnji je zazvonio. Hamza je pomislio da je dobavljač. Podigao je slušalicu teškom rukom. “Alo?”
S druge strane se čuo nepoznat, služben glas. “Dobar dan, da li razgovaram sa gospodinom Hamzom? Ovdje advokatska kancelarija iz Istanbula.” Hamza se zbunio. “Kakav Istanbul? Greška je…” “Nije greška,” nastavio je glas. “Vi ste jedini živi rođak gospođe Behije, vaše tetke koja je otišla u Tursku prije pedeset godina. Ona je preselila na Ahiret prošle sedmice.”
Hamza se jedva sjećao tetke Behije. Znao je da je otišla trbuhom za kruhom, da se nikad nije javljala. “Gospodine Hamza,” nastavio je advokat, “Behija nije imala djece. Ostavila je testament. Napisala je da je čula od ljudi koji dolaze iz Bosne da ste vi pošten čovjek, isti kao vaš otac koji joj je jedini pomogao kad je odlazila. Ostavila vam je stan u naselju Fatih i novčanu ušteđevinu. Procedura je završena, novac vam je već danas na raspolaganju.”
Hamza je ispustio slušalicu. Noge su mu se odsjekle. Iznos koji je advokat spomenuo bio je dovoljan da kupi deset ovakvih radnji, da podmiri sve dobavljače i da mu ostane za miran život do kraja vijeka. Naslonio se na zid i počeo plakati kao malo dijete, izgovarajući: “Hvala Ti, Gospodaru… Hvala Ti…” Nije prošlo ni dvanaest sati otkako je oprostio sirotinji 5.000 maraka, a Bog mu je vratio pedeset puta više.
U tom trenutku, vrata radnje su se otvorila. Ušla je Senada, pokisla, držeći u ruci zgužvanu novčanicu od 20 maraka. Oči su joj bile crvene. “Hamza brate,” rekla je tiho, spuštajući pare na pult. “Evo… skupila sam dvadeset. Znam da sam dužna puno više, ali djeca su bila bolesna… Donijeću još čim stignem, kunem ti se.”
Hamza je obrisao suze, nasmijao se onim svojim starim, širokim osmijehom i gurnuo novčanicu nazad u njenu ruku. “Senada, sestro, uzmi te pare i kupi djeci čokolade. Ti meni nisi ništa dužna.” Senada ga je gledala u čudu. “Kako nisam? Pa piše u tefteru…”
“Nema teftera, Senada,” rekao je Hamza blago. “Izgorio je sinoć. A i da nije, dug je plaćen. Platio je Onaj koji sve vidi i koji nikad ne ostaje dužan.” Hamza je napunio dvije kese namirnicama, dao ih zbunjenoj ženi i ispratio je na vrata. Tog dana, cijela mahala je saznala da kod Hamze veresija nije dug, već sadaka, a Hamza je znao da je prava trgovina samo ona koja se radi srcem.