U kafani „Balkan“, tamo gdje se podovi nikada ne osuše od prosutog piva, Milan je bio inventar. Svi su ga zvali „Profesor“. Sjedio je uvijek na istoj rasklimanoj stolici u dnu šanka, držeći čašu vinjaka kao da mu je to jedina veza sa životom. Nekada je taj čovjek nosio najbjelji hirurški mantil u državi, a njegove ruke su izvodile čuda u operacionim salama. Ali, smrt njegove supruge na porođaju prije deset godina bila je rez koji nikada nije zarasao. Skalpel je zamijenio flašom, a poštovanje seljana sažaljenjem i podsmijehom.
„Profesore, daj jedan vic! Reci nam neku od onih tvojih latinskih, da nam rakija lakše klizi!“ dobacivao je kafandžija Lazo, dok su se ostali pijanice smijali.
Milan bi samo podigao svoje mutne, upale oči i tiho prozborio: „In vino veritas, Lazo… ali u dnu flaše je samo mrak.“ Njegove ruke su drhtale toliko da je čašu morao držati obema šakama. Bio je to čovjek koji je odustao od sutrašnjice.
Te noći, planinu je pritisla mećava kakva se ne pamti decenijama. Vjetar je nosio krovove, a snijeg je zavejao puteve toliko da je selo ostalo potpuno odsječeno od svijeta. Hitna pomoć bila je udaljena pedeset kilometara, a telefonske veze su popucale pod ledom.
Odjednom, vrata kafane su se uz tresak otvorila, propuštajući oblak snijega i leda. Uletjela je mlada žena, razbarušena, sa vriskom koji je presjekao kafansku graju kao sjekira. U naručju je držala malog dječaka, ne starijeg od pet godina.
„Pomozite! Upomoć! Ne diše! Moj sin ne diše!“ vrištala je majka, padajući na koljena usred kafane.
Dječakovo lice je bilo modro-plavo. Oči su mu bile iskolačene, a iz grla se čulo samo stravično, suvo hroptanje. Nešto mu je zapelo u grkljanu, a svaki sekund je bio granica između života i kapele.
Kafana je zanijemila. Ljudi su ustali, ali niko se nije micao. Bili su to seljaci, ratari, ljudi koji znaju sa zemljom, ali pred smrću djeteta bili su nemoćni.
„Zovite doktora! Brzo!“ povikao je neko, a onda se sjetio – doktora u selu nema, a putevi su zatvoreni.
Svi pogledi su se polako, kao po komandi, okrenuli prema uglu šanka. Tamo je sjedio Milan. Pred njim je stajala tek nasuta dupla rakija.
Milan je gledao u dječaka. Vidio je u tim plavim usnama isti onaj mrak koji je vidio u očima svoje supruge onog dana kada je otišla. Osjetio je kako mu se utroba prevrće. Njegove ruke su se tresle jače nego ikada.
„Profesore…“ prošaputao je Lazo, pružajući mu prljavu krpu. „Uradi nešto. Ti si hirurg, pobogu!“
Milan je polako spustio čašu. Rakija je ostala netaknuta. Ustao je, a noge su mu bile teške kao od olova. Prišao je dječaku koji je gubio svijest.
„Lazo, očisti šank! Odmah!“ povikao je Milan, a glas mu je odjeknuo onom starom, hirurškom komandom koja se ne odbija. „Daj mi najjaču rakiju za sterilizaciju! I nađi mi najoštriji nož koji imaš… ili onaj tvoj mali lovački džepni nožić. Odmah!“
Majka je gledala u Milana, u njegove stare dronjke i oči koje su mirisale na alkohol. „Vi? Vi ćete… on je pijan! Nemojte ga pustiti!“ vrištala je od straha.
Milan ju je pogledao pravo u oči. U tom trenutku, drhtanje njegovih ruku je stalo. Potpuno. Kao da je neka viša sila izbrisala deset godina otrova iz njegovih nerava.
„Gospođo,“ reče Milan tiho i sabrano, „ako ja ovo ne uradim sada, ovdje na ovom šanku, vaše dijete neće dočekati ni sljedeći minut. Izbora nema.“
Lazo je bacio nožić na šank, a Milan ga je polio rakijom. Cijela kafana je zadržala dah dok je „Profesor“ polako prislanjao oštricu na dječakov vrat…
Tišina koja je zavladala kafanom „Balkan“ bila je teža od planinskog snijega koji je pritiskao krov. Lazo je drhtavom rukom držao lampu iznad Milanovih prstiju. Profesor, čovjek kojeg su do prije pet minuta častili rakijom da bi mu se smijali, sada je stajao uspravno, a njegove oči, bistre i fokusirane, nisu odavale ni trag onog pijanice koji je jutros čistio podove za čašicu vinjaka.
Dječak je počeo da plavi. Njegovo tijelo se opustilo, a hroptanje je prestalo. Bio je to znak da kiseonika više nema.
„Držite mu glavu! Čvrsto!“ zapovjedio je Milan.
Jednim preciznim, hirurškim pokretom, uprkos tome što je u ruci imao obični lovački nožić, Milan je napravio mali rez na dječakovom dušniku. Krv je mrljala masni drveni šank, ali niko nije skrenuo pogled. Milan je zatim zgrabio plastičnu cjevčicu od hemijske olovke koju je Lazo panično očistio rakijom i ugurao je u otvor.
Prošla je sekunda. Dvije. A onda se začuo zvuk koji je zvučao kao najljepša muzika ikada odsvirana u toj kafani.
HRAAAAA-PUUUUU!
Dječak je snažno uvukao vazduh. Njegova pluća su se raširila, a modra boja lica počela je da se povlači pred zdravim crvenilom. Majka je ispustila krik olakšanja i srušila se na koljena, ljubeći Milanove prljave cipele.
Milan je polako odložio nož. Njegove ruke, koje su tokom zahvata bile mirne kao isklesane od kamena, sada su ponovo počele da drhte. Ali to nije bilo od alkohola. Bio je to adrenalin čovjeka koji se upravo vratio iz mrtvih.
„Živ je,“ šapnuo je Milan, brišući znoj sa čela onom istom prljavom krpom. „Lazo, pokrij ga dekom. Ne vadite cjevčicu dok ne stignete do bolnice kad se putevi raščiste.“
Lazo je, u potpunom šoku i divljenju, posegnuo ispod šanka i izvukao flašu najboljeg, najskupljeg konjaka koji je čuvao za specijalne prilike. Nasuo je punu čašu i gurnuo je pred Milana.
„Na račun kuće, Profesore. Na račun cijelog sela! Ovo što si uradio… niko nikada neće zaboraviti,“ reče Lazo, a oči su mu vlažile.
Milan je dugo gledao u čašu. U tom jantarnom piću vidio je svih deset godina svoje propasti, svaku suzu svoje pokojne žene, svaki ponižavajući vic koji je ispričao za rakiju. Vidio je đavola koji ga je držao za grlo. Zatim je polako, pred svima, okrenuo čašu i prosuo piće na pod.
„Dosta je bilo, Lazo,“ reče Milan mirno. „Ove ruke su večeras ponovo naučile da spašavaju. Grijeh bi bio da ih ponovo predam flaši.“
Milan je uzeo svoj stari, iscjepani kaput, podigao kragnu i bez riječi krenuo ka vratima. Izašao je u oluju, u bjelinu mećave koja je brisala tragove. Više ga niko nikada nije vidio u kafani „Balkan“. Kažu da se vratio u grad, da je ponovo obukao bijeli mantil i da u jednoj maloj bolnici liječi one od kojih su svi drugi odustali. Na Balkanu,