Kafana „Poslednja nada“ mirisala je na sve ono što je u selu propalo: na ustajali duvanski dim, prosuto kiselo vino i znoj ljudi koji su odustali od sebe. U samom uglu, ispod lampe koja je slabašno treperila, sjedio je Jovo. Nekada najviši domaćin u kraju, čovjek čija je riječ vrijedila više od ugovora, sada je bio samo ljuštura. Njegove ruke, nekada srasle sa volanom i plugom, sada su drhtale dok je pokušavao da prinese čašicu vinjaka usnama.
„Jovo, dug je narastao. Gazda Mile ne čeka više,“ reče konobarica Mira, spuštajući crtu na već ispisani blokčić. „Rekao je – ili pare večeras, ili znaš šta ide.“
Jovo je oborio pogled. Znao je. U seoskim kafanama dug se ne vraća samo novcem, već obrazom. A on obraza više nije imao. Prekoputa njega sjedio je Mile, lokalni lihvar koji je u alkoholizmu komšija vidio samo priliku za zaradu. Mile je na sto bacio zamašćen papir.
„Potpiši, Jovo. To je samo stari IMT. Ionako ga ne voziš, samo rđa u dvorištu,“ reče Mile sa ljigavim osmijehom. „Potpiši, i tvoj dug je nula. Častićeš cijelu kafanu, bićeš opet onaj stari Jovo.“
Jovo je gledao u papir. Taj traktor je bio sve što su imali. Njegov sin Marko, momak od devetnaest godina koji je prerano ostario, njime je svakog dana išao u šumu. Marko je izvlačio drva po mrazu i kiši da bi prehranio mlađu sestru Milicu i kupio joj knjige. Bez tog traktora, Marko je bio samo običan fizički radnik na tuđoj milosti.
Ali zavisnost je bila jača od oca. Jovo je zgrabio hemijsku olovku i, drhtavim rukom, stavio svoj potpis na smrtnu presudu njihovog domaćinstva.
„Tura za sve! Mile, sipaj!“ povikao je Jovo, osjetivši lažnu moć koju mu je dala rakija.
U tom trenutku, teška drvena vrata kafane su se otvorila. Ušao je Marko. Bio je sav mokar od susnježice, blatnjav do koljena, sa tragovima smole na licu. Jakna mu je bila toliko iscjepana da je kroz nju probijao vjetar. Stajao je na ulazu, zaslijepljen svjetlošću, dok mu se para dizala sa odjeće.
„Tata…“ reče Marko tiho, dok mu je glas podrhtavao od umora. „Hajde kući. Milica plače, nema drva, a ja sam se sad vratio iz šume… Moramo ujutru rano da upalimo mašinu, dogovorio sam posao kod gazda Stevana.“
Cijela kafana je utihnula. Jovo je osjetio oštar ubod sramote, ali umjesto da se pokaje, on je planuo od bijesa – onog pijanog, podlog bijesa koji napada najrođenije da bi sakrio sopstvenu bijedu.
„Šta ti mene uhodiš, balavče jedan?!“ prodra se Jovo, ustajući sa stolice tako naglo da se rakija prosula. „Marš kući! Ja sam glava ove kuće, ja odlučujem šta se pali, a šta ne! Šta si došao da me brukaš pred ljudima?!“
„Tata, molim te…“ Marko je prišao korak bliže, pružajući ruku. „Znaš da nam je to jedini hljeb. Molim te, idemo.“
Jovo je vidio kako Mile savija onaj papir i stavlja ga u džep. Vidio je sažaljive poglede seljana. Osjećajući se stjeranim u ćošak svojom sramotom, Jovo je uradio ono najgore. Zamahnuo je svojom teškom, pijanom rukom i udario Marka svom snagom posred lica.
Marko je zateturao, ali nije pao. Samo se uhvatio za obraz, a iz očiju su mu kanule suze koje nisu bile od bola, nego od razočarenja. U kafani je nastao muk.
„Traktor nije tvoj više, Marko,“ procijedio je Jovo, ne smijući da ga pogleda u oči. „Prodao sam ga. Sad gubi se odavde i ne vraćaj se bez poziva!“
Marko je dugo gledao u oca. Zatim je polako skinuo kapu, obrisao lice i bez riječi se okrenuo. Izašao je u mrak i mećavu, ostavljajući Jova sa čašom rakije koja je odjednom postala gorka kao pelin. Jovo nije znao da je to posljednji put da mu se sin obratio…
Jutro je svanulo sivo i hladno, onako kako samo svanjuje u selima gdje je nada davno spakovala kofere. Jovo se probudio na podu kuhinje, s glavom koja je pulsirala od jeftinog vinjaka i ustima suvim kao barut. Prvo što je čuo bio je zvuk motora. Srce mu je zaigralo – pomislio je da je Marko upalio traktor, da je sve ono od sinoć bio samo ružan, pijani san.
Istrčao je ispred kuće, držeći se za ogradu da ne padne. Ali pred kapijom nije bio Marko. Tamo je stajao Mile sa još dvojicom momaka, kačeći njihov stari IMT za ogroman kamion.
„Jovo, svanulo je,“ dobaci mu Mile podrugljivo. „Dug je namiren. Nemoj da se buniš, sam si potpisao.“
Jovo je samo nijemo gledao kako metalna mrcina, koja je decenijama hranila njegovu porodicu, polako odlazi niz put. Okrenuo se ka kući, očekujući da će Marko izletjeti i napraviti haos. Ali iz kuće je izašla samo mala Milica. Oči su joj bile crvene od plača, a na sebi je imala tri džempera.
„Gdje je Marko, sine?“ upita Jovo promuklo.
„Otišao je još u svitanje, tata,“ proshaptala je djevojčica, skupljajući se od hladnoće. „Rekao je da mora u šumu, da je obećao drva gazda Stevanu. Rekao je da ide pješke i da će sjekirom uraditi ono što traktor više ne može, jer nemamo čime kupiti hljeb.“
Jova je oblio hladan znoj. Znao je taj dio šume – strm, opasan, tamo gdje se drva ne vuku rukama, nego mašinama. Strah mu je u sekundi istjerao sav alkohol iz krvi. Počeo je da trči. Trčao je uzbrdo, onako star i propao, osjećajući kako mu se pluća kidaju.
Kada je stigao do „Crne prodoli“, zatekao je tišinu koju nikada neće zaboraviti. Ogromna bukva, koju je Marko pokušao sam da obori bez pomoći mašine, ležala je poprijeko. Ispod njenih teških grana, u snijegu koji je postajao crven, ležao je Marko.
„Marko! Sine moj!“ krisnuo je Jovo, bacivši se na koljena.
Pokušao je rukama da pomjeri stablo, ali grana je bila preteška. On, koji je decenije proveo pijući, nije imao snage ni za jedan pošten trzaj. Njegove ruke, koje su sinoć s lakoćom potpisale prodaju djetetovog života, sada su bile nemoćne da ga spase.
Marko je polako otvorio oči. Na licu mu je još uvijek bio onaj trag očeve ruke od sinoć, modrica koja je svjedočila o najvećoj izdaji.
„Završio sam… posao, tata…“ jedva je izustio Marko, dok mu je glas bio tanji od paučine. „Neka Milica… ima za knjige…“
Glava mu je klonula. Jovo je urlao u planinu, psujući svaku čašu, svaku kafanu i svaki dug. Ali planina mu nije odgovarala. Te noći, kafana „Poslednja nada“ bila je puna, ali Jovo više nikada nije ušao unutra. Ostao je da sjedi u praznoj garaži, držeći u ruci jedan stari šraf sa traktora, dok mu je tišina polako izjedala dušu. Prodao je traktor da vrati dug kafani, a ostao je vječiti dužnik sopstvenom djetetu kojeg više nema.