Katarina je stajala pred oltarom manastira, a venčanica od pet hiljada evra gušila ju je kao omča. Pored nje je stajao Bojan, sin najbogatijeg tajkuna u kraju. Bio je lep, ali hladan. Gledao je u svoj sat, kao da je venčanje poslovni sastanak koji kasni. Katarinin otac, u prvom redu, brisao je znoj sa čela. On je bio taj koji je ugovorio ovaj brak. Njegova firma je propala, dugovi su se nagomilali, a Bojanov otac je obećao da će “sve srediti” ako se porodice spoje. Katarina je bila žrtveno jagnje. Prodali su njenu mladost za očeve kockarske dugove.
Sveštenik je počeo da peva: “Gospodi pomiluj…” Katarina je spustila pogled. Srce joj je lupalo u grlu. U mislima je videla samo jedne oči – crne, tople oči Marka, mehaničara iz donjeg sela. Marka, koji nije imao vile i bazene, ali je imao ruke koje su je grlile najnežnije na svetu. Marko joj je sinoć poslao poruku: “Čekaću te na starom drumu, kod hrasta, do podne. Ako ne dođeš, odlazim zauvek.”
Sveštenik je pitao: “Da li vi, Katarina, uzimate…” Katarina je pogledala oca. On je klimnuo glavom, molećivo. Zatim je pogledala Bojanovu majku, Jovanku. Jovanka je bila strah i trepet u gradu. Uvek u krznu, sa biserima, ledenog lica. Zvali su je “Čelična Ledi”. Gledala je Katarinu oštro, kao da procenjuje robu.
U tom trenutku, nešto je puklo u Katarini. “Ne,” šapnula je. Bojan je trznuo glavom. “Šta si rekla?” “NE!” viknula je Katarina, bacila bidermajer na pod i okrenula se. Podigla je tešku venčanicu i potrčala. “Katarina! Stani! Jesi li luda?!” drao se otac. Gosti su vrištali. Ali Katarina nije stala. Istrčala je iz manastira, niz kamene stepenice, cepajući skupu čipku o trnje. Trčala je prema šumi, prema starom drumu.
Tamo, pored svog starog, rđavog “Yuga”, stajao je Marko. Kada ju je video kako trči u venčanici, bacio je cigaretu i potrčao joj u susret. Zagrlili su se tako jako da su ostali bez daha. “Pali auto!” viknula je Katarina, ulazeći u krntiju. Marko je upalio motor koji je zaškripao. Krenuli su niz put, ostavljajući oblak prašine. Smejali su se, ludački, od straha i sreće. Bili su slobodni.
Ali sreća je kratko trajala. Samo kilometar niže, na uskom mostu, put im je presekla ogromna crna limuzina. Marko je naglo zakočio. “Yugo” je proklizao i stao na metar od crnog džipa. Iz džipa je izašla Jovanka. Svekrva. U svojoj bundi, sa naočarima za sunce, stajala je na sred puta kao prepreka koju ne mogu da zaobiđu. Iza nje su se već čuli motori drugih automobila – potere koju su poslali za mladom.
Marko je stisnuo volan “Yuga” toliko jako da su mu zglobovi pobeleli. Katarina je vrisnula: “To je ona! Vratiće me! Gotovo je!” Jovanka je polako izašla iz limuzine. Vetar joj je mrsio savršenu frizuru. Nije vikala. Nije zvala obezbeđenje. Samo je prišla prozoru starog automobila i kucnula prstenom o staklo. Marko je spustio prozor, spreman da se bije ako treba. “Slušajte me dobro,” rekla je Jovanka. Glas joj je bio miran, ali oči… oči su joj bile pune suza. Prvi put u životu, “Čelična Ledi” je plakala.
“Iza mene su moj muž i tvoj otac, Katarina,” rekla je brzo, gledajući u retrovizor. “Stižu za dva minuta. Ako vas stignu, uništiće vas. Marka će prebiti, a tebe će, dete, zaključati dok ne rodiš naslednika.” Katarina je drhtala. “Zašto nam to govorite? Vi ste ovo hteli! Vi ste kupili moj život!”
Jovanka je skinula svoje crne naočare. Ispod šminke su se videle modrice vremena. “Jesam. Htela sam. Jer sam mislila da je novac sreća. Pre trideset godina, ja sam bila ti. Volela sam jednog harmonikaša. Ali nisam imala hrabrosti da pobegnem. Udala sam se za ‘gazdu’. I pogledaj me sad. Imam bunde, imam vile, a srce mi je od kamena. Svakog dana proklinjem dan kad nisam ušla u onaj autobus sa mojom ljubavi.”
Jovanka je tada s vrata skinula tešku ogrlicu od dijamanata i safira. Porodično nasleđe koje vredi više nego cela Markova radionica. Gurnula je ogrlicu Katarini u krilo, preko Markovih ruku umrljanih uljem. “Uzmi ovo. Prodaj u Zagrebu ili Beču. Platite očeve dugove da vas ne gone. I idite. Idite i volite se za sve nas koji nismo smeli.”
“Ali… gospođo Jovanka…” Marko je bio u šoku. “Tišina!” naredila je Jovanka onim svojim starim, oštrim tonom. “Nemamo vremena. Ja ću sad poprečiti auto na mostu. Reći ću im da mi je pukla guma. Dok oni sklone moju limuzinu, vi ćete već biti na granici.”
Jovanka se nagnula kroz prozor i poljubila Katarinu u čelo. “Sretan put, kćeri. Ne budi Jovanka. Budi slobodna.” Okrenula se, ušla u svoj džip i parkirala ga popreko, blokirajući ceo most. Marko je ubacio u rikverc, okrenuo auto na uskom putu i nagazio gas. Poslednje što je Katarina videla kroz zadnje staklo bila je njena nesuđena svekrva kako stoji naslonjena na crnu limuzinu, pali cigaretu i mirno čeka besnu poteru, sa osmehom žene koja je konačno uradila pravu stvar.