Nikola je sedeo u svojoj staklenoj kancelariji na 15. spratu poslovne zgrade na Novom Beogradu. Imao je 35 godina, titulu “Senior Lead Developera”, platu o kojoj većina Srbije može samo da sanja, i osećaj da mu neko sedi na grudima i ne da mu da udahne. Klima uređaj je zujao onim sterilnim, veštačkim zvukom. Monitori su blještali linijama koda. Telefon je vibrirao svakih deset sekundi. Ping. Ping. Ping.
“Nikola, jesi li spreman za Zoom sa klijentima iz Ciriha?” pitala ga je asistentkinja s vrata. Nikola je pokušao da klimne glavom, ali vazduh nije ulazio u pluća. Ruke su mu se tresle. Osetio je onaj dobro poznati hladan znoj niz kičmu. Anksioznost. Njegov verni pratilac poslednje tri godine. Pogledao je u bočicu lekova za smirenje na stolu. Mrzeo ih je. Mrzeo je ovaj stakleni kavez. Mrzeo je sebe što je postao mašina.
Bez reči je ustao. Nije uzeo laptop. Nije se javio asistentkinji. Samo je zgrabio ključeve od auta sa stola, olabavio kravatu koja ga je davila kao omča i izašao. “Nikola? Gde ćete? Sastanak počinje za pet minuta!” vikala je za njim. “Moram da idem,” promrmljao je, ulazeći u lift. “Moram da dišem.”
Seo je u svoj skupi auto, ali nije krenuo kući na Vračar. Tamo su ga čekali isti zidovi, ista samoća. Noge su same pritisnule gas i odvele ga na autoput. Vozio je sat vremena, pa skrenuo na magistralu, pa na lokalni put pun rupa. Vozio je ka selu u podnožju Rudnika u kojem nije bio pet godina. Od sahrane bake Stane.
Stigao je pred staru, oronulu kapiju. Kuća je bila zaključana, roletne spuštene, fasada je počela da otpada. Ali dvorište… dvorište je bilo džungla. Trava mu je bila do pojasa. Ruže koje je baka nekad negovala pretvorile su se u divlje trnje. Sve je izgledalo tužno, napušteno i mrtvo. Baš kao i on iznutra.
Nikola je izašao iz auta. Njegove skupe italijanske cipele odmah su upale u blato. Nije ga bilo briga. Preskočio je ogradu jer je kapija bila zaglavljena od rđe. Tišina. Nije bilo buke saobraćaja, nije bilo notifikacija. Samo zujanje pčela i šum vetra u staroj lipi.
Krenuo je iza kuće, tamo gde je nekad bila bašta. Sećao se kako ga je baka terala da plevi luk, a on je mrzeo taj posao i hteo da igra igrice. Sada je sve bilo obraslo koprivom i korovom. “Oprosti mi, bako,” šapnuo je, gledajući taj haos. “Zapustio sam sve. I kuću, i zemlju, i sebe.” Krenuo je kroz visoku travu, ne mareći što ga koprive žare po rukama i nogama kroz tanko odelo. Taj bol je bio stvaran. Bio je otrežnjujući.
A onda, usred tog mora korova, ugledao je nešto crveno. Zastao je. Probio se kroz šipražje i stao u čudu. Tamo, među divljim travama, jedan žbun paradajza se sam izborio za život. Nikao je iz semena koje je palo prošle godine, preživeo sušu, preživeo korov, i sada je ponosno držao tri velika, kvrgava, crvena ploda. Onog pravog, starinskog “jabučara”.
Nikola je pružio ruku. Prsti, koji su godinama dodirivali samo hladnu plastiku tastature, sada su dodirnuli toplu, hrapavu kožu paradajza. Osetio je miris. Onaj oštar, specifičan miris stabljike paradajza koji se uvlači pod nokte i ne izlazi danima. Taj miris ga je udario jače od bilo kog leka. U sekundi ga je vratio trideset godina unazad, u leto kada je bio samo dečak koji juri leptire, a baka viče: “Nidžo, ne gazi leje!”
Otkinuo je najveći plod. Bio je topao od sunca, malo prašnjav. Nije ga obrisao. Nije tražio česmu. Samo ga je prinneo ustima i zagrizao, onako divljački, gladno. Koža je pukla, a sladak, mlak sok mu je curio niz bradu i kapao na svilenu kravatu od dvesta evra. Eksplozija ukusa u ustima bila je šokantna. Nije to bio onaj “stiropor” iz supermarketa. Ovo je bio ukus sunca, kiše i zemlje. Ukus života.
Nikola je progutao zalogaj, a s njim je progutao i knedlu koja mu je stajala u grlu mesecima. Kolena su mu klecnula. Srušio se u tu visoku travu, pravo u blato, ne mareći za italijansko odelo. I onda je krenulo. Prvo tiho jecanje, a onda onaj duboki, grleni plač koji cepa pluća. Plakao je za bakom, plakao je za sobom, plakao je za svim onim godinama koje je prodao za novac, a u kojima nije bio živ.
Zario je prste u zemlju. Osetio je vlažnu, crnu zemlju pod noktima. Imao je osećaj kao da se uzemljuje, kao da sav onaj statički elektricitet, sva ona anksioznost i stres, ističu iz njega direktno u tlo, a zemlja to upija i neutrališe. Srce mu se smirivalo. Vazduh je konačno ulazio u pluća.
Gledao je u taj paradajz u svojoj ruci. “Vidiš,” pomislio je. “Ovaj paradajz se borio. Niko ga nije zalivao, niko ga nije prskao, korov ga je gušio, a on je ipak rodio. On je živ. A ja? Ja imam sve uslove, a venem.” Shvatio je da ga beton ne štiti – beton ga guši. Shvatio je da mu ne trebaju tablete za spavanje, treba mu fizički umor od rada, treba mu tišina, treba mu da vidi nebo koje nije iseckano soliterima.
Polako je ustao. Obrisao je suze i sok od paradajza rukavom sakoa. Izvadio je telefon iz džepa. Imao je petnaest propuštenih poziva od šefa. Nije se javio. Otvorio je mejl i napisao samo jednu rečenicu: “Uzimam neplaćeno odsustvo na neodređeno. Ne zovite me.” Pritisnuo je “Send” i isključio telefon.
Skinuo je sako i bacio ga preko ograde. Podvrnuo je rukave bele košulje. Sagnuo se i uhvatio prvi busen korova oko paradajza. Cim. Koren je pukao i izašao iz zemlje. “Polako ćemo, bako,” rekao je glasno, a glas mu je bio čvrst. “Prvo ćemo da očistimo baštu. Pa ćemo da popravimo krov. Ima posla.” Tog dana, Nikola nije napisao nijednu liniju koda, ali je spasio jedini sistem koji je bio važan – sebe.