Jesen u Zagrebu zna biti nemilosrdna, pogotovo kad se spoje ona sitna, dosadna kiša i vjetar koji probija do kosti. Baka Lucija je stajala ispred ljekarne u Ilici, pokušavajući sklopiti kišobran kojemu je jedna žica odavno pukla. Njezin stari kaput, koji je pamtio i bolje dane, bio je vlažan na ramenima. Duboko je udahnula prije nego što je gurnula staklena vrata. Mrzila je dolaziti ovdje. Ne zato što se bojala bolesti, već zato što se bojala onog trenutka na blagajni.
Unutra je bilo toplo i mirisalo je na čistoću, na mentol i sterilne gaze. Taj miris je Luciju uvijek podsjećao na njenu nemoć. Stala je u red. Ispred nje je bila neka mlada majka s djetetom koje je kašljalo, a iza nje je ubrzo stao neki gospodin u odijelu, nervozno gledajući na sat i tapkajući nogom. Lucija se stisnula, pokušavajući zauzeti što manje mjesta, čvrsto držeći svoju izlizanu kožnu torbu na prsima kao štit.
U glavi je vrtjela matematiku koju je ponavljala cijelo jutro. Mirovina stiže tek za deset dana. U novčaniku je imala točno dvadeset i pet eura predviđenih za lijekove. Ako bude više od toga, morat će se odreći mlijeka i kave do prvog. Srce joj je lupalo brže nego inače. Tlak ju je mučio danima, vrtjelo joj se u glavi, i znala je da ove tablete ne smije preskočiti. Ali cijene su rasle svakog tjedna, a njena mirovina je ostajala ista, jadna i nedostatna za život dostojan čovjeka.
Red se polako pomicao. Lucija je promatrala police prepune šarenih kutija, vitamina, krema koje koštaju kao njena mjesečna hrana. Osjećala se kao uljez u tom svijetu zdravlja koje se kupuje novcem. Ruka joj je nesvjesno otišla u džep kaputa, prebirući po sitnišu, brojeći napamet svaku kovanicu po tko zna koji put, nadajući se da će možda nekim čudom napipati još koji euro.
Napokon je došla na red. Iza pulta je stajao mladi ljekarnik, Ivan. Bio je to momak blagog lica, uredan, s naočalama tankog okvira. “Dobar dan, bako. Izvolite,” rekao je ljubazno, glasom koji nije bio nestrpljiv kao kod drugih. Lucija je drhtavom rukom izvadila zgužvani papirnati recept i pružila mu ga.
“Trebaju mi ove za tlak, sinko. I one za cirkulaciju, ako ima,” rekla je tiho, spuštajući pogled. Ivan je uzeo recept, ukucao nešto u računalo i kimnuo glavom. Okrenuo se prema ladicama, spretno izvukao dvije kutije i spustio ih na pult. Zvuk tih kutija koje udaraju o staklo Luciji je zazvučao kao presuda.
“Evo ga,” rekao je Ivan vedro. “To vam je uz doplatu trideset i dva eura. Poskupjele su ove uvozne od prošlog mjeseca.” Lucija je osjetila kako joj se tlo izmiče pod nogama. Trideset i dva eura. Imala je dvadeset i pet. Falilo joj je sedam eura. Za nekoga je to kava i novine, za nju je to bio nepremostivi zid. Problijedjela je. Ruke su joj se počele nekontrolirano tresti dok je otvarala novčanik, iako je znala da unutra nema spasa.
Gospodin iza nje je glasno uzdahnuo. Taj zvuk ju je presjekao. Nije htjela biti ona “spora baba” koja zadržava red. Nije htjela da je gledaju s sažaljenjem ili prezirom. Morala je donijeti odluku. Vratiti lijekove i riskirati udar, ili moliti. Ponos joj je govorio da ode, ali strah od bolesti je bio jači.
Podigla je pogled prema Ivanu, oči su joj bile pune suza koje je jedva zadržavala. Nagnula se malo preko pulta i prošaptala, najtiše što je mogla, da ljudi u redu ne čuju tu sramotu: “Sinko… nemam ja toliko. Fali mi. Mirovina je tek za deset dana.” Zastala je, gutajući knedlu u grlu. “Možeš li mi… imaš li škare? Da mi izrežeš samo jednu pločicu? Samo pola kutije, da imam za tjedan dana, pa ću doći po ostatak kad poštar donese novce.”
U ljekarni je odjednom nastala tišina. Činilo se da je čak i ono dijete prestalo kašljati. Ivan je ostao nepomičan. Gledao je u Luciju, pa u škare na stolu, pa u ljude u redu. Lucija je mislila da će je izbaciti. Da se to ne smije. Spustila je glavu, spremna na poniženje. Ivan je tada, bez riječi, pokupio lijekove s pulta. “Samo trenutak, gospođo,” rekao je ozbiljno. “Moram nešto provjeriti u skladištu.” Okrenuo se i nestao iza bijelih vrata, ostavljajući Luciju samu pred očima nervozne gomile.
Minute koje je Lucija provela čekajući Ivana činile su joj se duže od cijele te kišne jeseni. Osjećala je poglede ljudi na svojim leđima, težinu tišine u ljekarni, i onaj gorki okus srama koji ne prolazi ni kad popiješ čašu vode. Već je bila spremna pokupiti svoju torbu i pobjeći van na kišu bez lijekova, kad su se bijela vrata ponovno otvorila. Ivan se vratio. U rukama nije nosio škare, niti onu malu pločicu tableta koju je molila. Nosio je veliku, bijelu papirnatu vrećicu, napunjenu do vrha.
Spustio je vrećicu na pult, polako i pažljivo. “Evo, bako,” rekao je mirnim glasom koji je odzvanjao prostorijom. Počeo je vaditi kutije jednu po jednu. “Ovo su vaše tablete za tlak, tri kutije, da imate za tri mjeseca. Ovo su one za cirkulaciju. A ubacio sam vam i magnezij za grčeve u nogama i najbolje vitamine za imunitet, da vas gripa zaobiđe ove zime.” Ljudi u redu su se nagnuli, znatiželjni, ne shvaćajući što se događa.
Lucija je gledala u to brdo lijekova kao da gleda u nepoznati predmet. Ruke su joj počele drhtati još jače, a lice joj je poprimilo boju kreča. Uhvatila ju je panika. “Sinko… jesi li ti mene čuo?” prošaptala je glasom koji je pucao. “Ja nemam novaca za ovo! Ja sam tražila samo pola jedne kutije! Vrati to, molim te, nemoj me sramotiti, nemam čime platiti ni ono prvo, a kamoli ovo!” Gurnula je vrećicu natrag prema njemu, kao da se boji da će je dodirnuti.
Ivan se nasmiješio, onim toplim osmijehom koji topi led. Nježno je zaustavio njenu ruku. “Ništa vi ne brinite, gospođo Lucija. Račun je već podmiren. Nula eura. Ovo je poklon.” Lucija je ostala bez daha. “Kakav poklon? Tko bi meni ovo kupio? Sinko, ja nemam nikoga…” Ivan se tada nagnuo preko pulta, sasvim blizu, da njihov razgovor ostane intiman usprkos gužvi, i pružio joj bijeli račun. Na poleđini je nešto pisalo plavom kemijskom olovkom.
“Pročitajte,” rekao je tiho. Lucija je prinijela papir očima koje su se punile suzama. Slova su joj plesala, ali je uspjela razaznati rečenicu: “Autobus broj 17, zima 2008. Karta do Save.” Podigla je pogled prema Ivanu, zbunjena. Sjećanje joj je bilo maglovito, prekriveno godinama briga. Ivan je vidio upitnik u njenim očima i nastavio: “Sjećate li se one noći kad je lijevalo kao iz kabla? Jedan mršavi student je izgubio novčanik. Kondukter ga je htio izbaciti van na kišu, na pola puta do doma.”
Luciji se odjednom vratila slika. Autobus, hladnoća, vika konduktera i preplašeno lice mladića u tankoj traper jakni. “Sjećam se,” šapnula je. “Sjećam se. Svi su šutjeli i gledali kroz prozor. Ja nisam mogla. Ustala sam i platila tvoju kartu. I dala sam ti jednu čokoladicu, onu s lješnjacima, jer si izgledao gladan.” Ivanove oči su zasjajile, pune suza. “Taj student sam bio ja, bako. Tu noć sam bio očajan, mislio sam da nema dobrih ljudi. Vi ste mi pokazali da ima. Završio sam fakultet, zaposlio se, i zakleo sam se Bogu da ću vam tu kartu kad-tad vratiti.”
U ljekarni je nastao muk, onaj pobožni muk kad ljudi svjedoče nečem velikom. Ivan je izašao iza pulta, zaobišao staklo i čvrsto zagrlio Luciju. Ona je naslonila glavu na njegovu bijelu kutu i zaplakala, izbacujući iz sebe sav onaj strah i sram koji je nosila. Onaj gospodin u odijelu, koji je do maloprije nervozno puhao, sada je brisao oči maramicom.
Lucija je izašla iz ljekarne s punom vrećicom, ali lijekovi su bili najmanje važni. Izašla je uspravna, ponosna, s osjećajem da njena dobrota nije bila uzaludna. Kiša je i dalje padala nad Zagrebom, ali njoj više nije bilo hladno. Nosila je toplinu u srcu koja grije bolje od bilo koje peći, znajući da se ruka koja daje, nikada ne suši.