Restoran “Kristal” bio je mesto gde je gradska elita dolazila da vidi i bude viđena. Ivana, mlada i ambiciozna menadžerka, držala je sve pod konac. Sa svojih trideset godina, žrtvovala je privatni život, ljubav i prijatelje da bi “Kristal” postao najbolji restoran u gradu. Bila je hladna, stroga i nije trpela greške. Njen jedini “teret” i slaba tačka bio je mlađi brat Luka, koji je ležao na privatnoj klinici, boreći se sa retkom bolešću bubrega.
U njenom savršenom timu, jedina “mrlja” bio je čika Pavle.
Pavle je bio konobar starog kova, u penziji, koji je radio honorarno. Imao je blage oči, uvek ispeglanu košulju, ali godine su činile svoje. Ruke su mu ponekad drhtale, a korak mu je bio sporiji nego što je Ivana želela. Zadržala ga je samo zato što su ga stari gosti voleli, ali ga je potajno prezirala. Smatrala ga je sporim i nepotrebnim reliktom prošlosti.
“Pavle, ubrzaj malo! Nije ovo starački dom!”, siktala bi Ivana svaki put kad bi on zastao da popriča sa gostima. Pavle bi se samo nasmešio i rekao: “Izvini, šefice, neće se ponoviti.”
Tog petka, restoran je bio krcat. Ivana je bila nervoznija nego inače jer joj je kasnila plata, a rok za Lukinu terapiju se bližio. Nosila je svoje nove, preskupe italijanske cipele, simbol njenog uspeha.
Pavle je nosio veliki poslužavnik sa vrelim telećim čorbama za sto broj pet. Dok je prolazio pored šanka, neko od mlađih konobara ga je slučajno zakačio laktom.
Pavle je izgubio ravnotežu. Pokušao je da ispravi poslužavnik, ali bilo je kasno. Činija vrele, masne čorbe sletela je pravo na Ivanine noge.
Ivana je vrisnula od bola i besa. Vrela tečnost joj je opekla listove, a masna fleka je uništila njene nove cipele od petsto evra.
U restoranu je nastao tajac. Svi su gledali u njih. Pavle je prebledeo, drhteći kao prut.
“Ivana… dete… oprosti… nisam hteo…”, mucao je starac, pokušavajući da joj obriše cipele svojom krpom.
Ivana ga je odgurnula nogom, kao da je šugav pas.
“Ne dodiruj me!”, vrisnula je, gubeći svaku kontrolu. “Dosta mi te je! Dosta mi je tvojih drhtavih ruku i tvoje nesposobnosti! Uništio si mi cipele koje vrede više nego tvoja godišnja plata!”
“Ivana, molim te…”, Pavle je imao suze u očima. “Platiću… odbij mi od plate…”
“Nemaš ti šta da plaćaš jer više ne radiš ovde!”, presekla ga je Ivana hladno. “Pokupi svoje stvari i gubi se! Odmah! Da te moje oči više ne vide u ovom restoranu!”
Pavle je stajao trenutak, gledajući je s nekom dubokom tugom koja nije bila samo zbog otkaza. Nije se branio. Nije rekao da ga je kolega gurnuo. Samo je skinuo svoju konobarsku kecelju, uredno je složio na šank i tiho rekao: “Čuvaj se, Ivana. I čuvaj Luku.”
Ivana nije ni trepnula. Otišla je u kancelariju da se presvuče, osećajući olakšanje što se konačno rešila “tereta”.
Prošlo je mesec dana. Ivana je našla novog, mladog konobara. Zaboravila je na Pavla.
A onda je zazvonio telefon. Bio je doktor Petrović sa privatne klinike gde je ležao njen brat Luka.
“Gospođice Ivana,” rekao je doktor ozbiljnim glasom. “Zovem vas jer uplata za ovaj mesec nije legla. Znate da je Lukina terapija skupa i da imamo striktna pravila. Anonimni donator koji je plaćao 80% troškova svih ovih godina… nije uplatio novac prvi put u deceniji.”
Ivana je ispustila olovku. “Molim? Kakav donator? Ja plaćam terapiju! Doduše, samo mali deo, mislila sam da ostatak pokriva fond…”
“Ne, Ivana,” uzdahnuo je doktor. “Fond ne pokriva ništa za ovu bolest. Neko je svakog prvog u mesecu donosio kovertu sa kešom. Čovek je insistirao na anonimnosti. Ali jutros… jutros su nam javili iz policije da je taj čovek pronađen mrtav u svom stanu pre tri dana.”
Ivana je osetila kako joj se tlo gubi pod nogama. “Mrtav? Ko… ko je bio on?”
“Policija nam je donela njegove lične stvari jer je u novčaniku imao sliku vašeg brata Luke,” rekao je doktor i pružio joj providnu plastičnu kesu. “Zvao se Pavle. Pavle Simić.”
Ivana je zgrabila kesu. Ruke su joj se tresle toliko da je jedva disala. Unutra je bio stari, izlizani kožni novčanik – onaj isti koji je Pavle vadio svaki put kad bi častio kolege kafom. Pored novčanika bila je mala sveska sa kariranim papirom.
Otvorila je svesku. Stranice su bile ispisane drhtavim rukopisom: “Januar: 200 evra od penzije, 150 od bakšiša. Za Luku.” “Februar: Prodao sam sat. 300 evra. Za Luku.” “Mart: Ivana je bila nervozna danas, vikala je. Nema veze, dete je pod stresom. 200 evra. Za Luku.”
Na poslednjoj stranici, datum je bio onaj dan kad ga je otpustila. Pisalo je samo: “Danas sam dobio otkaz. Prosuo sam čorbu. Kriv sam. Bože, pomozi mi da nađem novi posao brzo, Luka ne sme da čeka terapiju.”
Ivana je vrisnula. Bio je to krik ranjene životinje koji je odjeknuo sterilnim hodnikom klinike. Pala je na kolena, stežući onu svesku na grudi.
Pavle, taj “smotanko”, taj spori starac kojeg je gledala sa visine, živeo je na hlebu i vodi da bi njen brat živeo. Nije imao nikoga, pa je usvojio njih dvoje u svom srcu, tiho, nenametljivo, onako kako samo anđeli rade. A ona? Ona ga je oterala kao psa zbog cipela. Zbog prokletih cipela koje su koštale više nego što je on trošio na hranu za tri meseca.
“Pavle!”, jecala je Ivana, dok su sestre trčale da joj pomognu. “Vrati se, molim te, vrati se da ti operem noge, a ne cipele! Oprosti mi, čika Pavle!”
Bilo je kasno. Pavle je umro od srčanog udara, sam u svom hladnom stančiću, brinući se kako će platiti Lukinu terapiju bez posla.
Ivana je platila sahranu. Bilo je to najveća sahrana koju je to groblje videlo, ali Ivana je stajala sama, u crnini, bez šminke, bez onih skupih cipela – došla je u starim patikama.
Restoran “Kristal” i dalje radi, ali Ivana više nije “gvozdena lejdi”. Svakog meseca, sav bakšiš i deo profita odlazi u fond “Pavle Simić” za lečenje siromašne dece. A u restoranu, na počasnom mestu, uramljena stoji jedna stara konobarska kecelja i slika nasmejanog starca sa blagim očima. Ispod slike piše: “Ovde je radio čovek koji je imao prazne džepove, ali najpunije srce na svetu. Hvala ti, Pavle, što si nas naučio šta znači biti Čovek.”