U selu podno planine Vlašić, u kući koja je važila za jednu od imućnijih, živeli su Nedžad i njegova žena Safija. Nedžad je bio jedinac, ponos majke Zehre, a Safija je bila tiha, radna žena krupnih, tužnih očiju. Prošlo je deset godina kako su se uzeli. Deset dugih godina ispunjenih radom, poštovanjem, ali i tišinom koja je bivala sve glasnija. U bešici, rezbarenoj od orahovine, koju je Nedžad napravio još pre svadbe, nije bilo deteta. Paučina je počela da se hvata po njoj.
Selo, surovo kakvo ume da bude, počelo je da šapuće. Ali niko nije bio suroviji od svekrve Zehre. Zehra je bila žena oštrog jezika i tvrdog srca, opsednuta produžetkom loze. Svako jutro, dok bi Safija muzla krave ili mesila hleb, Zehra bi stajala iznad nje kao crna senka i gunđala: “Džaba ti rad, džaba ti sve kad si suva grana! Moja kuća će se ugasiti zbog tvoje jalove utrobe. Šta sam Bogu zgrešila da mi sin oženi nerotkinju?”
Safija je ćutala i gutala suze. Obilazila je lekare u gradu, pila gorke trave koje su joj spremale žene po selima, išla kod hodža po zapise. Svi su govorili isto – zdrava je. Ali deteta nije bilo. Nedžad je voleo Safiju, ali je bio slab čovek, vezan za majčinu suknju. Svaki put kad bi majka počela da kune, on bi izašao iz kuće, ostavljajući ženu samu na vetrometini majčinog besa. Nije imao snage da lupi šakom o sto i kaže: “Dosta!”
Ono što niko nije znao, pa ni nesrećni Nedžad, bila je tajna koju je Zehra krila u svom mraku. Na početku njihovog braka, ljubomorna što sin više pažnje poklanja ženi nego njoj, Zehra je uradila nešto strašno. Uzela je jedan stari, teški gvozdeni katanac. Otišla je kod neke vračare u planini koja je nad katancem izgovorila kletve, zaključala ga i rekla: “Dok je ovaj katanac zaključan, i njena utroba će biti zaključana.” Zehra je taj katanac, pod okriljem noći, bacila u duboki, stari bunar na kraju imanja koji se više nije koristio.
Godine su prolazile, a kletva je radila svoje, ili je bar Zehra verovala u to. Safija je kopnila, postajala je senka od žene. Jedne večeri, situacija je kulminirala. Zehra je namerno razbila neku staru vaznu i počela da vrišti na Safiju, optužujući je da donosi nesreću kući. “Vidiš li, sine?” urlala je Zehra na Nedžada. “Sve nam propada zbog nje! Ona je baksuz! Oteraj to, dovedi zdravu ženu da mi rodi unuka pre nego što umrem! Ili ona ili ja!”
Nedžad je stajao između dve žene. Gledao je majku koja je glumila srčani napad, držeći se za grudi, i Safiju koja je stajala pognute glave, umorna od borbe. Pritisak je bio prevelik. Nedžadov um se pomračio od majčine vike. Okrenuo se prema Safiji, očiju punih suza, ali glas mu je bio hladan. “Pakuj se, Safija,” rekao je. “Ne mogu više. Majci će srce pući. Idi… idi kod svojih.”
Safija ga je pogledala onim svojim velikim očima. Nije rekla ni reč. Nije molila. Znala je da je to kraj. Uzela je samo zavežljaj sa malo odeće. Bila je jesen, padala je ledena kiša. Izašla je iz kuće u koju je ugradila svu svoju mladost i snagu. Dok je prelazila prag, čula je Zehru kako viče za njom: “Nek ti je put čist, jalovice! Da se više nikad ne vratiš!”
Safija je otišla u noć, peške, po blatu. Nedžad je ostao na tremu, gledajući kako njena silueta nestaje u mraku, dok mu je majka zadovoljno tapšala rame govoreći: “Spasio si se, sine. Sad će majka tebi naći pravu, jedru, da ti rodi sinove.” Ali Nedžad nije osećao spasenje. Osećao je kao da mu je neko iščupao srce iz grudi. Nije znao da je to bila poslednja noć kada je video Safiju živu.
Samo godinu dana nakon te kobne noći, selom je odjeknula vest crnja od gavrana. Safija je umrla. Umrla je u kući svojih roditelja, tiho, kao što je i živela. Pričali su da se razbolela od teške upale pluća koju je zaradila one noći na kiši, ali svi su znali pravu istinu – srce joj je prepuklo od tuge i nepravde. Nedžad nije smeo ni na dženazu da joj ode. Stid i krivica su ga jeli iznutra. Zatvorio se u sobu, nije hteo da vidi nikoga, pa ni majku koja mu je govorila: “Neka je, Božija volja, sad si slobodan.” Ali Nedžad nije osećao slobodu, osećao je samo prazninu.
Ubrzo nakon toga, kao da ju je stigla neka nevidljiva ruka pravde, Zehra je pala u postelju. Nije to bila obična bolest. Venula je, sušila se, a noću je vrištala u bunilu, bežeći od nekih nevidljivih demona. Nije mogla da umre. Agonija je trajala mesecima. Sveštenici su dolazili, učili molitve, ali olakšanja nije bilo. Duša nije htela iz tela dok se ne rastereti greha.
Jedne olujne noći, Zehra je pozvala Nedžada. Glas joj je bio hrapav, oči izbezumljene. “Sine,” šaputala je, grčevito mu stežući ruku hladnim prstima. “Ne daju mi da odem, sine. Safija mi ne da… Moram ti reći. Moram, da ne gorim u džehenemu.” Nedžad je slušao, osećajući led u kostima. Mislio je da majka bunca od groznice, ali reči koje su usledile bile su previše jasne i strašne.
“Nije Safija bila jalova, sine,” izustila je starica, a suze su joj prvi put potekle niz izborano lice. “Ja sam je zaključala. Ja! Nisam htela da je voliš više od mene. Uzela sam katanac, onaj veliki, crni… Vračara je bajala nad njim. Zaključala sam ga i bacila u stari bunar. Rekla je: ‘Dok je katanac zatvoren, biće i njena utroba.’ Oprosti mi, sine! Ja sam ti ubila sreću! Ja sam ti ubila dete!”
Nedžad je ustuknuo kao da ga je zmija ujela. Gledao je majku, tu ženu koja ga je rodila, i video stranca. Video je monstruma. Nije rekao ni reč. Istrčao je iz sobe dok je Zehra jaukala za njim. Istrčao je u dvorište, na kišu koja je lila kao one noći kad je oterao Safiju. Trčao je ka starom bunaru na kraju imanja, obraslom u kupine i koprive.
Bunar je bio dubok, mračan, ali presušio odavno. Nedžad je upalio baterijsku lampu i, ne mareći za opasnost, spustio merdevine koje je jedva našao u šupi. Silazio je u utrobu zemlje, gušeći se od smrada vlage i truleži, dok mu je srce udaralo u grlu. Na dnu, među muljem, kamenjem i kostima sitnih životinja, svetlost lampe je zasijala na nečem metalnom.
Bio je to katanac. Veliki, stari, gvozdeni katanac, potpuno zarđao, prekriven blatom, ali i dalje čvrsto zaključan. Nedžad ga je uzeo drhtavim rukama. Rđa mu je ostajala na prstima kao krv. Vrisnuo je u dnu bunara, krik koji se odbio o kamene zidove i otišao pravo u nebo. U tom komadu gvožđa ležala je sudbina njegove žene, njegove nerođene dece, njegovog uništenog života.
Nedžad je uzeo kamen sa dna bunara i počeo da udara po katancu. Udarao je besno, divljački, plakao je i urlao sa svakim udarcem. “Otvori se! Otvori se, prokletniče!” Udarao je sve dok katanac nije pukao pod silinom njegovog bola. Ali, kad je bravica škljocnula i otvorila se, tišina je postala još teža. Bilo je prekasno. Safija je bila pod zemljom. Katanac je otvoren, ali život se nije mogao vratiti. Gore u kući, u tom istom trenutku, Zehra je ispustila poslednji dah, konačno umirući, ostavljajući sina samog sa otvorenim katancem i večnom tugom.