Stanko je bio “gazda” u pravom smislu te reči. Imao je strugaru, hektare šume i najveću kuću u varoši. Njegova reč je bila zakon, a njegov ponos veći od planine Rudnik. Imao je sve, ali je najviše voleo svoju jedinicu, Jovanu. Planirao je za nju veliki život – da je uda za sina nekog ministra ili fabrikanta, da spoji bogatstvo sa bogatstvom. Ali srce ne pita novčanik. Jovana se zaljubila u Milana, običnog nadničara koji je tovario daske na Stankovoj strugari. Imao je samo poštenje i žuljeve na rukama.
Kada je Jovana, drhteći od straha, priznala ocu da je trudna i da voli Milana, Stanko je pocrveneo kao rak. Čaša rakije mu je ispala iz ruke i razbila se o mermerni pod. U kući je nastao pakao. Stankova vika se čula do centra varoši.
“Ti?! Moj obraz da gaziš s onim goljom?!” grmeo je Stanko. “Da mi dovodiš sirotinju u kuću koju sam ja krvavo stvorio? Neće moći!” Jovana je plakala, klečala, molila. Njena majka Dara je pokušala da smiri muža, ali Stanko ju je odgurnuo. Bio je slep od besa. Njegov ugled, njegovo “šta će selo reći”, bilo mu je važnije od rođenog deteta.
“Biraj!” urlao je, pokazujući prstom na vrata. “Ili ćeš da abortiraš i zaboraviš tog prosjaka, ili kupi prnje i gubi mi se s očiju! Za mene si mrtva! Nemam ćerku!” Jovana je pogledala oca u oči, obrisala suze i podigla glavu. “Dete ne dam, a Milana volim. Zbogom, oče.”
Izašla je te noći, u tankoj haljini, sa jednom plastičnom kesom u ruci. Stanko je zaključao kapiju za njom i rekao ženi: “Ko joj pomene ime u ovoj kući, leti napolje s njom.” Sutradan je spalio sve njene slike. Zabranio je rodbini da joj pomaže. Jovana i Milan su otišli u grad, u podstanarsku sobu punu vlage.
Godine su prolazile. Stanko je mislio da je pobedio, ali život ima čudan način da naplati dugove. Prvo je umrla Dara. Umrla je od tuge za ćerkom, tiho, u snu. Stanko je ostao sam u onoj ogromnoj kući. Od samoće je počeo da pije. A kad gazda počne da pije i kocka, bogatstvo se topi kao sneg u proleće.
Strugara je propala, poslovi su stali, dugovi su se nagomilali. “Prijatelji” koji su mu jeli i pili za stolom su nestali čim je nestalo para. Stanko je morao da proda sve – i šume, i strugaru, i na kraju tu veliku kuću. Završio je na ulici, star, bolestan i zaboravljen. Centar za socijalni rad ga je smestio u državni starački dom, u sobu sa tri kreveta koja je mirisala na kuvani kupus i bolest.
Prošlo je dvadeset godina od one noći. Stanko je bio senka nekadašnjeg gazde. Imao je gangrenu na nozi od dijabetesa koji nije lečio. Ležao je u krevetu, gledajući u plafon, čekajući smrt kao oslobođenje. Niko mu nije dolazio. Ni paket, ni pismo. Bio je sam na svetu, baš onako kako je on ostavio svoje dete.
Jednog jutra, u domu je nastala pometnja. Sestre su trčale, nameštale krevete, zatezale čaršave. “Dolazi nova doktorka,” šaputale su. “Kažu da je veliki stručnjak, prešla je sa klinike da bude upravnica ovde. Stroga je ali pravedna.” Stanko nije mario. Okrenuo se ka zidu i pokrio glavu ćebetom. Nije ga zanimalo ko dolazi. Njemu spasa nema.
Vrata sobe broj 304 su se otvorila. Čuo se zvuk potpetica. “Dobro jutro,” rekao je ženski glas. Bio je to glas koji je zvučao nekako poznato, ali Stanko nije mogao da se seti odakle. “Kako su pacijenti ovde?” pitala je. “Ovaj pacijent na krevetu do prozora,” rekla je sestra, pokazujući na Stanka, “on je težak slučaj. Kovačević. Zapušten dijabetes, rane ne zarastaju, a i težak je kao čovek. Neće da sarađuje.”
“Ostavite nas nasamo, sestro,” rekao je onaj glas. Stanko je osetio kako mu se koža ježi. Polako je sklonio ćebe sa lica i okrenuo se.
Stanko je ugledao ženu u belom mantilu. Bila je visoka, uspravna, sa kosom skupljenom u punđu. Iako je prošlo dvadeset godina, i iako su bore i brige ostavile traga, te oči nije mogao da zaboravi. Bile su iste kao Darine. Bile su to oči njegove Jovane. Stanko je prebledeo kao krpa. Usta su mu se otvorila, ali glas nije izlazio. Hteo je da propadne u zemlju, da nestane, da se pretvori u onu mrlju na zidu. Samo da ga ona ne vidi ovakvog – bednog, smrdljivog, poraženog.
Jovana je stajala pored kreveta. Nije rekla ništa. Gledala je u oca koji je nekad bio strah i trepet, a sada je bio samo vreća kostiju u pidžami koja mu je bila velika. U njenom pogledu nije bilo mržnje. Nije bilo ni sažaljenja. Bilo je nečeg dubljeg, nečeg što Stanko nije razumeo. Polako je prišla krevetu i uzela karton okačen na ogradu. Čitala je dijagnoze, dok je soba tonula u tišinu koju je prekidao samo zvuk Stankovog otežanog disanja.
“Otkrijte nogu, gospodine,” rekla je profesionalno, kao da se ne poznaju. Stanko je drhtavim rukama povukao ćebe. Smrad truleži se proširio sobom. Njegovo stopalo je bilo crno, otečeno, rane su bile gnojne. Stanko je okrenuo glavu na drugu stranu, suze su mu krenule niz obraze. “Pusti me da crknem,” prošaputao je hrapavo. “Nisam zaslužio da me ti gledaš.”
Jovana nije odgovorila. Navukla je rukavice. Uzela je makaze i gazu. Sela je na ivicu kreveta, tamo gde niko nije seo godinama. Svojim negovanim rukama lekara uhvatila je tu bolesnu, prljavu nogu oca koji ju je oterao u zimu bez kaputa. Počela je da čisti ranu. Pažljivo, stručno, ali nežno. Stanko je jecao. Svaki dodir njene ruke bio je kao žeravica na njegovoj savesti.
“Milan i ja smo uspeli, oče,” rekla je tiho dok je previjala zavoj, ne gledajući ga u oči. “Ono dete koje si hteo da ubijem… zove se Marko. Završava prava. Imamo i mlađeg, Stefana. Milan je radio na građevini dan i noć da bih ja završila fakultet. Nismo imali tvoje pare, ali smo imali nas.”
Stanko je plakao glasno, kao dete. Ramena su mu se tresla. “Oprosti mi… Oprosti mi, kćeri… Bio sam slep… Bio sam đubre…”
Jovana je završila previjanje. Skinula je rukavice i tek tada ga pogledala pravo u oči. “Lako je sad tražiti oprost, kad si sam i nemoćan,” rekla je mirno. Stanko je spustio glavu, očekujući udarac, očekujući da ode. “Ali,” nastavila je Jovana, stavljajući mu ruku na rame, “ja nisam ti. Ja ne bacam ljude kad posrnu. Ja sam položila zakletvu da lečim. A položila sam i zakletvu pred Bogom da poštujem oca i majku, ma kakvi oni bili.”
Od tog dana, Stanko je imao najbolju negu. Jovana je dolazila svaki dan pre smene da ga obiđe. Nije ga vodila kući – previše je vode proteklo, a Milan i deca su ipak imali svoje rane od njegovih reči – ali mu je vratila dostojanstvo. Lečila mu je telo, ali i dušu.
Stanko je poživeo još dve godine. Nogu su mu spasili. Umro je jednog prolećnog jutra, držeći sliku svojih unuka koju mu je Jovana donela. Na sahrani je bilo malo ljudi – samo Jovana, Milan i dva visoka momka, Marko i Stefan. Milan, onaj “golja” kojeg je Stanko pljuvao, spustio je venac na grob. Na vencu je pisalo: “Počivaj u miru. Porodica.” Stanko to nije zaslužio životom, ali je dobio smrću, jer je njegova ćerka bila veći čovek od njega.