Selo je mirisalo na dim, pečenu prasetinu i barut od petardi. Svi su bili u žurbi, noseći badnjake, kese pune hrane i pića. Samo je kuća Marka Jovanovića, na samom kraju sela, bila tiha i mračna. Marko, samohrani otac male Dunje, sedeo je pored starog “smederevca” i ložio poslednja drva koja je uspeo da sakupi u šumi. Njegove ruke, grube od nadničarenja, drhtale su, ali ne od hladnoće, već od sramote. Danas je Badnji dan, a on u kući nema ništa osim džaka krompira i pola tegle masti.
Mala Dunja, devojčica od sedam godina krupnih crnih očiju, crtala je nešto za stolom. Svako malo bi podigla glavu i udahnula duboko. Vetar je kroz pukotine na prozorima donosio miris pečenja od komšije Živorada. Živorad je klao dva brava, muzika se čula do neba. “Tata,” pitala je Dunja tiho, “zašto kod nas ne miriše prase kao kod čika Živorada? Je l’ naša pečenica još u rerni?”
Marku se steglo grlo. Osetio je onaj poznati, oštri bol u grudima koji ga je pratio otkad mu je žena umrla, a on ostao bez posla u firmi. Kako da objasni detetu da tata nije imao para ni za pile, a kamoli za prase? Kako da joj kaže da je gazda kod kog je radio juče rekao “biće para posle Božića”? “Nije, sine,” slagao je Marko, ne okrećući se, da dete ne vidi suze. “Naša pečenica je… naša je posebna. Mi ćemo danas da jedemo carski krompir. Znaš onaj hrskavi što ti voliš? To se jede na dvoru kad je Božić.”
Dunja je ćutala. Nije bila glupa. Videla je tatin pogrbljen stav. Videla je prazan frižider. “Dobro, tata,” rekla je tužno. “A je l’ Bog ljut na nas? Komšija Živorad psuje i viče na ženu, a ima dva praseta. Ti se stalno moliš i dobar si, a mi imamo samo krompir.” To pitanje je slomilo Marka. Izašao je napolje, na snežnu vejavicu, da dete ne vidi kako plače. Naslonio se na zid trošne kuće i gledao u nebo. “Bože,” šaputao je, “zašto? Ne tražim za sebe. Tražim za nju. Daj mi samo da je ne gledam gladnu na tvoj rođendan.”
Dok je brisao oči rukavom, niz ulicu su se pojavila jaka svetla farova. Veliki, crni džip se probijao kroz sneg, rčući kao zver. Marko se štrecnuo. Znao je taj auto. To je bio Gvozden. Najbogatiji čovek u kraju, ali i čovek koga su se svi plašili. Pričalo se da je opasan, da je radio s one strane zakona, da ne prašta dugove. Marko mu je dugovao sto evra još od prošle zime, za lekove kad je Dunja imala upalu pluća.
Džip je stao tačno ispred Markove kapije. Motor je utihnuo. Vrata su se otvorila i iz njih je izašao Gvozden, ogroman čovek u kožnoj jakni, ćelav, sa ožiljkom na obrazu. Marko je pretrnuo. Pomislio je na najgore. “Došao je po pare,” mislio je u panici. “Baš danas. Sad će me izbaciti iz kuće pred detetom.” Gvozden je otvorio gepek. Marko je hteo da pobegne, da se sakrije, ali noge su mu bile kao od olova. Gvozden je izvadio nešto veliko, umotano u belu masnu hartiju, i stavio na rame. Onda je drugom rukom zgrabio gajbu piva i veliku kesu. Krenuo je pravo ka Marku, gazeći sneg teškim čizmama, lica mračnog i ozbiljnog.
Marko se povukao korak unazad, leđima udarivši o hladan zid kuće. “Gvozdene,” promucao je, “nemam… kunem ti se, nemam danas. Gazda me je prevario, čekam isplatu. Daj mi još samo par dana, moli te brat.” Gvozden je stao na metar od njega. Njegova senka je prekrila Marka. Gledao ga je onim ledenim očima par sekundi, a onda se nasmejao. Ali to nije bio onaj podsmešljivi osmeh siledžije. Bio je to neki čudan, topao osmeh koji mu nije pristajao uz reputaciju. “Ko te pita za pare, budalo jedna?” zagrmeo je Gvozden. “Sklanjaj se s vrata, ovo prase ima dvadeset kila, rame mi otpade! A i pivo se greje!”
Marko je ostao zaleđen. Gvozden ga je gurnuo ramenom, negrubo, i ušao u kuću kao u svoju. “Gde je ta mala?” viknuo je s vrata. Dunja je skočila sa stolice i sakrila se iza šporeta, uplašena od ogromnog čoveka koji je ispunio sobu. Gvozden je spustio pečenicu na sto. Miris vrućeg mesa, reš pečenog, istog trena je oterao miris bede iz kuće. Onda je spustio gajbu piva i onu veliku kesu. “Izlazi ovamo, pile,” rekao je Gvozden, čučnuvši. Njegov glas je odjednom postao mekan. “Nisam ja babaroga. Ja sam… ja sam Deda Mrazov pomoćnik za teške slučajeve.”
Dunja je provirila. Gvozden je iz kese izvadio ogromnu lutku u roze haljini i kutiju čokoladnih bananica. “Ovo je za tebe. A ovo,” pokazao je na prase, “ovo je da ne jedeš krompir dok se komšiluk tovi.” Marko je ušao za njim, tresući se, ali sada od šoka. “Ali… Gvozdene… zašto? Ja ti dugujem…” “Ništa ti meni ne duguješ,” presekao ga je Gvozden, vadeći iz džepa onaj Markov potpisani dug i cepajući ga na sitne komade. Bacio je papiriće u vatru smederevca. “To smo rešili.”
Marko je gledao kako papir gori. Suze su mu krenule, nije mogao da ih zaustavi. “Sedi,” rekao je Gvozden, vadeći nož da seče meso. “Slušaj me, Marko. Svi u selu misle da sam ja đavo. I jesam, za one koji su bezobrazni. Ali ti… ti si pošten čovek. Gledam te kako rmbačiš za to dete. I setio sam se sebe.” Gvozden je zastao, pogledavši u Dunju koja je već grlila lutku. “Mene i moju majku su izbacili na Badnje veče kad sam imao osam godina. Gazda nije hteo da čeka kiriju. Jeli smo suv hleb na stanici. Zakleo sam se tada da, ako ikad budem imao para, niko u mojoj blizini neće biti gladan na Božić. Ajde, uzmi tu rakiju, šta si se ukipio? Živeli!”
Te večeri, u najsiromašnijoj kući u selu, bila je najbogatija gozba. Marko, siromašni nadničar, i Gvozden, strah i trepet kraja, sedeli su za istim stolom, lomili vruću pogaču i pečenje. Dunja je zaspala Gvozdenu u krilu, držeći ga za mali prst njegove ogromne šake. Kada je odlazio, Gvozden je na stolu, ispod tanjira, ostavio kovertu sa novcem. “Za drva,” rekao je kratko na vratima. “I da kupiš detetu čizme, te su joj šuplje.”
Marko je dugo gledao za crnim džipom koji je nestajao u vejavici. Shvatio je tada da Bog ne šalje uvek anđele sa belim krilima. Nekad ih pošalje u crnom džipu i kožnoj jakni, da nas podsete da se ljudskost često krije tamo gde je najmanje očekujemo.