Hodnik Kantonalne bolnice mirisao je onako kako mirišu sve naše bolnice – na varikinu, kuhani kupus i strah. Neonske lampe na plafonu su zujale i treperile, bacajući hladno, sivo svjetlo na izlizani linoleum. Dragan je hodao gore-dole, kao lav u kavezu. Ruke su mu bile crne od kolomasti – došao je pravo iz radionice kad su mu javili. Njegov desetogodišnji sin Stefan je podletio pod auto vraćajući se iz škole.
Vrata operacione sale su bila zatvorena već dva sata. Iznad njih je svijetlila crvena lampa “OPERACIJA”, koja je Draganu izgledala kao oko đavola. Svaki put kad bi se vrata otvorila, Dragan bi skočio, srce bi mu stalo, ali to bi samo sestra iznijela krvave gaze ili instrumente. Niko mu ništa nije govorio. Njegova žena, Milica, sjedila je na drvenoj klupi, zgrčena, lica zaronjenog u šake, tiho jecajući i moleći se svecima.
Napokon, vrata su se otvorila i izašao je hirurg, doktor Petrović. Masku je spustio na vrat. Lice mu je bilo sivo od umora, a mantil poprskan crvenim tačkicama. Dragan je pritrčao, hvatajući doktora za rukav prljavim rukama. “Doktore? Kako je? Je l’ živ?” Doktor je uzdahnuo duboko. “Živ je, Dragane, ali jedva. Izgubio je mnogo krvi. Unutrašnje krvarenje je bilo jako. Zakrpili smo ga, ali…” Zastao je, tražeći riječi.
“Ali šta, doktore?! Recite!” viknuo je Dragan. “Ali nam fali krvi. Stefan je nulta negativna. To je rijetka grupa. Zalihe su nam na nuli, juče smo imali tešku saobraćajku sa autobusom, sve smo potrošili. Zvali smo Zavod u Sarajevu, ali dok to stigne… Dragane, nemamo vremena. Treba nam donator, odmah. Sad. Imate li vi tu grupu? Žena?” Draganu su se odsjekle noge. “Ja sam A pozitivna… Milica je B… Doktore, naći ću! Kupiću! Koga da zovem?!” “Ne možete kupiti, treba nam čovjek ovdje, odmah!” rekao je doktor oštro. “Imate pola sata.”
Dragan je izletio u čekaonicu kao bez duše. Bila je puna ljudi. Neki su čekali pregled, neki su došli u posjetu. “Ljudi!” viknuo je Dragan, a glas mu je pukao. “Ljudi, molim vas! Ima li ko nulta negativna? Sin mi umire unutra! Treba nam krv! Platiću! Daću sve što imam, samo dignite ruku!” Tišina. Ljudi su spuštali poglede. Neki su gledali u telefone. Neki su mrmljali: “Ja sam pio lijekove…”, “Ja sam imao žuticu…”, “Ja se bojim igle…”. Niko nije ustao. Niko nije htio da se miješa u tuđu nesreću.
Dragan je išao od čovjeka do čovjeka. Hvatao ih je za ramena. “Brate, molim te… imaš li ti? Sestro, ti? Dijete mi je… deset godina ima…” Suze su mu pravile brazde kroz prljavštinu na licu. Osjećao se kao prosjak, ali nije prosio pare, prosio je život. I svi su ga odbili. Strah, sebičluk, ravnodušnost – zid je bio visok i hladan. Dragan je pao na koljena na sred prljavog hodnika. Udario je šakama o pod. “Bože, ima li te?!” zaurlao je u očaju. “Uzmi mene, ne diraj njega!”
U tom trenutku, iz najmračnijeg ćoška čekaonice, ustao je jedan čovjek. Sjedio je tamo satima, držeći se za rebra, čekajući red za snimanje. Bio je crnomanjast, sa bradom od tri dana. Polako je prišao Draganu koji je klečao. Svi su gledali. Čovjek je spustio ruku na Draganovo rame. “Ustaj, prijatelju,” rekao je tiho. “Ja sam nulta negativna.”
Dragan je podigao glavu. Kroz suze je vidio čovjeka koji mu je pružio ruku. Bio je blijed, držao se za desnu stranu rebara i lice mu je bilo zgrčeno od nekog njegovog bola, ali oči su mu bile mirne. “Idemo, prijatelju. Gdje treba?” pitao je čovjek. Dragan je skočio, zgrabio ga za zdravu ruku i povukao prema sestrama. “Ovdje! Sestro! Evo ga! Ovaj čovjek… on ima!”
Uveli su ih u malu sobu za transfuziju. Sestra je sumnjičavo pogledala čovjeka. “Gospodine, vi ste čekali snimanje? Blijedi ste. Jeste li jeli šta?” Čovjek je samo odmahnuo rukom, sjedajući u stolicu i zavrćući rukav košulje. Ruka mu je bila žuljevita, radnička, baš kao i Draganova. “Pusti to sad, sestro. Snimaću se sutra. Vadi to dok ne padnem, dijete čeka,” rekao je mirno, ali odlučno.
Dragan je stajao pored stolice, ne znajući šta da radi sa svojim prljavim rukama. Gledao je kako tamna, gusta krv teče iz vene tog potpunog stranca u plastičnu kesu. Kesu koja znači život za njegovog Stefana. “Kako se zoveš, brate? Kako da ti se odužim?” pitao je Dragan drhtavim glasom. “Imam radionicu… kola ću ti popravljati džabe dok sam živ! Sve ću ti dati!” Čovjek se nasmijao, iako mu je znoj izbijao na čelo od slabosti. “Zovem se Emir. I ne treba mi popravka, nemam kola. Došao sam autobusom, pao sam na građevini juče, mislio sam da sam slomio rebro… ali izdržaću.”
Dragan je zanijemio. Emir. U nekim drugim vremenima, na nekim drugim mjestima, njihova imena bi možda bila razlog da se ne pogledaju. Ali ovdje, pod onim hladnim neonom, Emirova krv je tekla da spasi Draganovog sina. “Emire…” šapnuo je Dragan, a grlo mu se steglo. “Ti si povrijeđen, a daješ krv mom sinu?” “Djeca su vojska najjača, Dragane,” rekao je Emir tiho, zatvarajući oči. “Meni će se krv vratiti, a njemu treba sad.”
Pola sata kasnije, doktor Petrović je izašao iz sale. Ovaj put je skinuo masku skroz. “Dragane? Stabilan je. Boja mu se vratila. Izvući će se. Ona doza je bila presudna.” Dragan je pao na klupu i pokrio lice šakama, jecajući od olakšanja. Milica je grlila doktora. Ali Dragan se brzo sabrao. Otrčao je nazad u sobu za transfuziju.
Emir je ležao na krevetu, pio zaslađeni čaj i jeo neki keks koji su mu sestre dale. Bio je još bljeđi nego prije, ali živ. Dragan je prišao krevetu, kleknuo na prljavi pod bolnice i uzeo Emirovu ruku. Poljubio ju je. Poljubio je ruku stranca, čovjeka druge vjere, čovjeka kojeg je sudbina donijela tu. “Hvala ti,” jecao je Dragan. “Hvala ti što si mi spasio svijet. Kako da ti vratim?”
Emir je izvukao ruku i stavio je Draganu na rame. “Vratićeš mi tako što ćeš ga naučiti da bude dobar čovjek. I reci mu, kad poraste, da u njemu teče i malo moje krvi. Nek zna da smo svi isti kad nas isjeku.” Dragan je klimnuo glavom, brišući suze. Tog dana, u hodniku provincijske bolnice, nije bilo Srba i Bošnjaka. Bili su samo jedan otac i jedan heroj. I jedna krvna grupa – ljudska.