U selu podno planine, stari Rasim je osjetio da mu se bliži kraj. Pozvao je svoja dva sina, Edina i Mirzu, da im podijeli imovinu dok je još pri pameti. Edin, stariji, bio je krupan, glasan i volio je novac. Mirza, mlađi, bio je tih, mršav i uvijek je gledao u zemlju kada priča, iz poštovanja. Sjedili su pored babinog kreveta u staroj kući koja je mirisala na sušene trave i dunje na ormaru.
“Djeco moja,” počeo je Rasim hrapavim glasom. “Cijeli život sam radio da vama nešto ostavim. Nije puno, ali je pošteno. Hoću da se dogovorimo, da ne bude svađe kad mene ne bude.” Edin se odmah nagnuo naprijed. “Reci, babo. Zna se šta kome pripada po redu rođenja.” Rasim je uzdahnuo. “Edine, tebi ostavljam donju zemlju. Onih pet hektara oranice uz rijeku. To je najbolja zemlja, crnica. I ostavljam ti novu kuću koju smo digli prošle godine.”
Edinu su zasijale oči. To je bilo bogatstvo. To je vrijedilo stotine hiljada. “A tebi, Mirza…” nastavio je Rasim, gledajući mlađeg sina s nekom posebnom toplinom. “Tebi, sine, ostavljam Golo Brdo. Onaj kamenjar gore, iznad sela. I staru kolibu.” Nastala je tišina. Golo Brdo je bilo ruglo sela. Tamo je rasla samo drača i poskoci su se legli. Tamo ni koza nije mogla da pase.
Edin je prasnuo u smijeh. Nije mogao da se suzdrži. “Kamenjar?! Babo, pa ti se šališ! Šta će Mirza s tim? Da tuca kamen za put? Pa tamo ni korov ne raste!” Mirza nije rekao ni riječ. Samo je ustao, prišao ocu, poljubio ga u blijedu ruku i tiho rekao: “Hvala ti, babo. Tvoja riječ je za mene svetinja. Ako je kamenjar moja nafaka, ja ću ga prihvatiti.”
Rasim je umro dva dana kasnije. Nakon dženaze, selo je brujalo o podjeli. Svi su žalili Mirzu. “E moj Mirza,” govorili su mu komšije u prolazu. “Brat ti uze kajmak, a tebi ostade surutka. Kako ćeš živjeti od onog krša?” Edin se brzo uselio u novu kuću, kupio traktor i počeo da ore svoju plodnu zemlju, gledajući s visine na brata koji je otišao u oronulu kolibu na brdu.
Ali Mirza nije kukao. Uzeo je težak kramp i lopatu. Svakog jutra, u zoru, penjao se na svoje brdo. Odlučio je da očisti taj kamenjar. Da izvadi svaku stijenu, makar mu trebalo deset godina, i da posadi voćnjak. Ljudi su ga gledali s puta i krstili se. “Luda glava,” govorio je Edin u kafani. “On misli da će na kamenu hljeb roditi. Nek lomi kičmu, kad je budala.” Jednog ljetnog dana, sunce je pržilo kao nikad. Mirza je zapeo krampom o jednu ogromnu, bijelu stijenu nasred parcele. Udarao je satima. Krv mu je probila kroz žuljeve na rukama.
Mirza je zamahnuo krampom posljednjim atomom snage. “Ja Rabbi, daj mi snage,” prošaputao je. Gvožđe je udarilo u bijeli kamen. Začuo se oštar zvuk pucanja. KRC! Ali umjesto prašine, Mirza je osjetio nešto hladno na licu. Iz pukotine u stijeni, tanke kao vlas kose, počela je da pišti voda. Prvo polako, a onda sve jače. Mirza je bacio kramp i pao na koljena. Prislonio je usta na pukotinu. Voda je bila ledena, kristalno čista i slatka kao med. Udario je još jednom, pa još jednom. Pukotina se proširila. Voda je grunula kao gejzir, praveći potok koji je jurio niz suho, žedno brdo.
U selu se brzo pročulo. “Mirza našao vodu na Golom Brdu!” Stručnjaci su došli iz grada. Analizirali su vodu. Bili su u šoku. “Ovo je najčistija izvorska voda u regionu,” rekli su mu. “Ovo je tečno zlato, momče. Ovdje možeš fabriku da napraviš.” I Mirza je napravio. Nije prodao zemlju. Podigao je malu punionicu. Nazvao je vodu “Rasimov izvor”. Kamioni su počeli da dolaze. Novac je počeo da kaplje, pa da teče, baš kao ta voda. Mirza je ostao u kolibi, koju je renovirao, ali je ostao isti onaj skromni momak.
A onda je došla jesen. Teška, kišna jesen kakvu stariji ne pamte. Kiša je lila danima. Rijeka u dolini, ona ista koja je Edinovu zemlju činila plodnom, počela je da buja. Jedne noći, brana je popustila. Vodena stihija je prohujala dolinom. Edinova “plodna oranica” postala je mulj i blato. Njegova nova kuća bila je poplavljena do krova. Sve što je uložio, sve čime se hvalio, voda je odnijela za par sati. Edin je ostao bez igdje ičega. Sjedio je na nasipu, blatnjav i očajan, gledajući u uništeno imanje.
Gore, na brdu, Mirzina kuća je bila suha. Kamenjar je bio čvrst. Voda mu nije mogla ništa. Sutradan, Mirza se spustio džipom do nasipa. Vidio je brata kako plače. Svi su mislili da će Mirza sada likovati. Da će reći: “Eto ti tvoje plodne zemlje.” Ali Mirza je bio babin sin. Izašao je iz auta, prišao bratu i pružio mu ruku. “Ustaj, brate,” rekao je Mirza.
Edin ga je pogledao, posramljen. “Mirza… sve sam izgubio. Smijao sam ti se… a sad nemam ni hljeba.” “Imaš brata,” rekao je Mirza čvrsto. “Babo je znao. Znao je da rijeka plavi svakih pedeset godina. Zato ti je ostavio kuću da uživaš dok možeš, a meni kamen da te imam gdje primiti kad voda dođe. Tvoja soba u mojoj kući je spremna. I treba mi direktor u fabrici. Nećeš raditi za mene, radit ćeš sa mnom.”
Edin je zagrlio brata i zaplakao kao dijete. Tog dana je shvatio da bogatstvo nije u zemlji, nego u onome ko stoji na njoj. Selo više nije zvalo ono brdo “Golo Brdo”. Zvali su ga “Brdo spasa”. A babo Rasim? Sigurno se smješkao negdje gore, gledajući kako njegova dva sina, napokon, piju vodu sa istog izvora.