U kući Fikreta Džambasa nikad nije bilo mira, a retko i hleba. Fikret je bio pijanica i kockar, čovek koji bi i rođenu majku prodao za dug u kafani. Njegova kći Azra, lepotica kakve nije bilo u tri sela, rasla je u strahu i sramoti, krijući očeve ispade i radeći teške poslove da bi kuća ličila na dom. Majka joj je umrla od tuge, ostavivši joj u amanet samo sabur (strpljenje) i jedan zlatni lančić oko vrata.
Jedne večeri, Fikret je došao kući trezan, ali mračan kao grob. Seo je za sofru i nije hteo ni da jede. Azra je osetila da se sprema neko zlo. “Slušaj, kćeri,” rekao je ne gledajući je u oči. “Znaš da sam dužan na sve strane. Ljudi prete da će nam zapaliti kuću. Morao sam da prelomim. Našao sam ti muža. Bogat je, pokriće sve moje dugove i još će ostati.”
Azra je prebledela. “Koga, babo? Je li neko pošten? Je li mlad?” Pitala je sa nadom, misleći da je možda neki trgovac iz čaršije. Fikret je ćutao trenutak, a onda progunđao: “Hamza. Onaj što živi pod planinom. Hamza Krivi.” Azra je vrisnula. Noge su joj se odsekle. Hamza Krivi bio je strah i trepet za decu u selu. Čovek o kojem su se ispredale legende – da je pola čovek pola đavo, da mu je lice unakaženo u požaru, da živi sam sa vukovima i da nikad ne silazi u selo.
“Ne, babo! Ne Hamza! Molim te, ne daj me njemu!” Azra je pala na kolena, ljubeći očeve prljave čizme. “Služiću te do groba, radiću kod drugih, samo me ne daj toj zveri! Kažu da je ubio čoveka, kažu da mu je lice kao u šejtana!” Ali Fikret je bio neumoljiv. Odgurnuo ju je nogom. “Gotovo je! Dao sam reč. Pare sam već uzeo. Svadbe neće biti, nema se para za veselje. Sutra uveče on dolazi po tebe zapregom. Spremi to malo prnja što imaš i ne sramoti me suzama.”
Celu noć Azra je preplakala, moleći majčinu sliku za spas. Znala je da spasa nema. U njihovom kraju, očeva reč je zakon, a Fikretova reč je bila prodata za kockarski dug. Sutradan je selo brujalo. Žene su je gledale sažaljivo preko ograde, šapućući: “Jadno dete, ode mečki na rupu.” Niko nije smeo da se suprotstavi Fikretu, a još manje da se zameri strašnom Hamzi.
Došao je suton. Čuo se zvuk teških točkova i rzanje konja. Pred kapijom se zaustavila crna kočija. Sa nje je sišao čovek ogroman kao planina, zavijen u tešku kabanicu, sa kapuljačom duboko navučenom na lice. Bio je to Hamza. Nije ušao u kuću. Samo je stao pred kapiju i čekao, ćutke, kao kip. Fikret je izgurao Azru napolje. Ona je drhtala kao prut, noseći svoj zavežljaj.
“Hajde, idi, nek ti je sa srećom,” rekao je otac i brže-bolje zatvorio vrata, bežeći od sopstvene savesti. Azra je ostala sama pred divom. Hamza nije rekao ni reč. Samo joj je rukom, velikom i u rukavici, pokazao da se popne na kola. Nije joj pomogao, nije je ni dodirnuo. Put do njegove kuće pod planinom trajao je čitavu večnost. Mrak je bio gust, šuma je šumela zlokobno, a Azra je sedela iza njega, gledajući u njegova široka leđa i misleći da je to njen put na gubilište.
Kada su stigli, kuća je bila velika, kamena, ali hladna i mračna. Nije bilo svatova, nije bilo pesme, nije bilo svetla osim jedne lampe na tremu. Hamza je otvorio teška vrata i pustio je unutra. Unutrašnjost je bila uredna, ali pusta. Mirisalo je na borovinu i samoću. “Tvoja soba je gore, desno,” progovorio je prvi put. Glas mu je bio dubok, hrapav, kao grmljavina iz daljine.
Azra je potrčala uz stepenice, želeći samo da se sakrije, da se zaključa. Ušla je u sobu, koja je, na njeno iznenađenje, bila topla, sa mekim ćilimima i naloženom peći. Ali strah je bio jači od udobnosti. Sela je na ivicu kreveta, stiskajući zavežljaj na grudima, i čekala. Čekala je da dođe “zver”. Čekala je da on dođe po svoje pravo, pravo muža koji ju je kupio.
Sati su prolazili. Tišina u kući bila je nepodnošljiva. Svaki škripaj poda naterao bi je da se trgne. Zamišljala je njegovo lice, t ožiljak o kojem svi pričaju, te oči pune zla. Mislila je da će ući pijan, da će biti nasilan kao njen otac. A onda, pred zoru, čula je korake. Teške korake koji su se peli uz stepenice. Srce joj je stalo. Kvaka se polako spustila.
Vrata su se otvorila i Hamza je ušao. Skinuo je kabanicu. Prvi put, pod svetlom sveće, Azra je videla njegovo lice. Nije vrisnula, jer joj se glas zaledio u grlu. Preko celog levog obraza, od oka do brade, protezao se strašan, crven ožiljak, koji mu je zatezao oko i činio da izgleda kao da stalno reži. Bio je strašniji nego u pričama. Azra je zatvorila oči, spremna na najgore, tresući se kao list na vetru.
Hamza je napravio korak prema njoj, a Azra se zgrčila, pokrivši glavu rukama, očekujući udarac ili dodir koji ne želi. Ali ništa se nije desilo. Čula je samo težak uzdah, dubok kao ponor. Kada je otvorila oči, videla je da je Hamza stao nasred sobe. Nije joj prišao. Umesto toga, okrenuo se leđima, da je ne plaši svojim licem, i progovorio glasom koji je bio neverovatno blag, potpun suprotnost njegovom izgledu.
“Ne boj se, dete,” rekao je tiho. “Nisam ja tebe kupio da te silom uzmem, niti da mi budeš robinja. Znam ja šta selo priča o meni. Znam da kažu da sam zver. Ali ja sam te kupio jer sam čuo tvog oca u mehani kako se hvali da će te prodati trgovcima belim robljem u grad ako ja ne dam pare. Bolje da si kod ‘zveri’ u kući, nego na ulici u blatu.”
Azra je spustila ruke, zatečena. Gledala je u njegova široka leđa koja su se tresla dok je disao. Hamza je nastavio, ne okrećući se: “Ova soba je tvoja. Ključ je u bravi sa tvoje strane. Zaključaj se. Niko, pa ni ja, neće ući dok ti ne dozvoliš. Hrane ima u kuhinji, vode ima na česmi. Odmori se, naspavaj se. A sutra… sutra ćemo videti. Ako hoćeš da ideš, idi. Neću te držati. Samo znaj da kod oca više nemaš gde.”
Krenuo je ka vratima. Nije je ni pogledao, da je ne postidi. Izašao je i zatvorio vrata za sobom. Azra je čula teške korake kako silaze niz stepenice, a onda zvuk otvaranja i zatvaranja ulaznih vrata. Kroz prozor je videla Hamzu kako odlazi prema štali, noseći ćebe pod rukom. Spavao je sa konjima, da bi njoj ostavio kuću.
Tu noć Azra nije spavala, ali ne od straha, već od čuda. Razmišljala je o njegovim rečima. “Zver” joj je dala slobodu. “Zver” joj je spasila čast. Ujutru je sišla u kuhinju. Na stolu je stajala topla pogača, sir i sveže mleko. Vatra u šporetu je već pucketala. Hamza je ušao spolja, noseći drva. Kad ju je video, zastao je i oborio pogled, skrivajući ožiljak.
“Dobro jutro,” promrmljao je. “Nadam se da ti je bilo toplo.” Azra ga je tada pogledala drugim očima. Nije videla ožiljak. Videla je čoveka koji je ustao pre zore da joj naloži vatru. Videla je ruke koje su grube, ali koje ne udaraju. Osetila je stid zbog svojih predrasuda. Prišla mu je, iako joj je srce lupalo kao ludo, i uzela mu drva iz ruku.
“Daj meni, ja ću,” rekla je tiho. “Sedi, doručkuj. Ti si domaćin.” Hamza je podigao glavu, iznenađen. U njegovom zdravom oku zasijala je suza. Tog jutra nisu mnogo pričali, ali tišina više nije bila teška. Bila je to tišina razumevanja. Azra nije otišla. Nije imala gde, ali više nije ni želela. Ostala je.
Dan za danom, otkrivala je ko je zapravo Hamza. Saznala je da je ožiljak dobio kao dete, skačući u zapaljenu kuću da spasi mlađeg brata. Brat nije preživeo, a selo ga je, umesto da ga slavi kao heroja, obeležilo kao nakazu koju treba izbegavati. Azra je lečila njegove rane na duši svojom dobrotom, a on je nju čuvao kao malo vode na dlanu.
Godine su prolazile. Fikret je umro sam i zaboravljen, u jarku pored puta, proklinjući svoju sudbinu. A gore, pod planinom, kuća “zveri” postala je dom ispunjen dečijim smehom. Azra je rodila tri sina, tri sokola. Selo, koje je nekad bežalo od Hamze, sada je dolazilo kod njega po savet i pomoć, jer je uz Azrinu ljubav Hamza postao najpoštovaniji domaćin u kraju. Pokazalo se da lepota lica prolazi s godinama, a lepota duše ostaje večno.