Damir je bio čovek od akcije, radoholičar koji je verovao da se vrednost osobe meri njenom produktivnošću. Njegova firma je cvetala, ali njegov dom je venamao. Svaki put kada bi došao kući s posla, zatekao bi isti prizor koji mu je dizao pritisak: Lejla, njegova žena, spavala je na kauču u dnevnoj sobi ili u krevetu, usred bela dana.
Kuća je često bila u neredu, sudopera puna, a ručak nije bio spreman. Damir je u početku bio zabrinut, misleći da je bolesna, ali Lejla je uvek odmahivala rukom. “Samo sam malo umorna,” govorila bi tiho, bledog lica, izbegavajući njegov pogled. Ali za Damira, to nije bio umor; to je bila lenjost.
Njegova ljubav se polako pretvarala u prezir. Počeo je da je vređa. “Vidi se na šta si spala,” govorio bi joj dok ona, bunovna, pokušava da ustane. “Ja rintam dvanaest sati da bih tebi obezbedio ovaj krov, a ti ne možeš ni prašinu da obrišeš? Spavaš po ceo dan kao mačka! Parazitu!”
Lejla bi samo ćutala, ponekad bi joj suza kliznula niz obraz, ali se nikada nije branila. To je Damira još više izluđivalo. Njena tišina je za njega bila priznanje krivice, znak da je digla ruke od života i od njega.
Konačni slom desio se na njihovu godišnjicu. Damir je došao ranije, noseći buket cveća, poslednji pokušaj da spasi brak. Zatekao je kuću u mraku. Lejla je spavala u fotelji, umotana u ćebe, a na stolu je stajala zagorela, hladna večera koju je pokušala da napravi pre nego što ju je san savladao.
Damir je bacio cveće u kantu. “Dosta je,” rekao je hladno, probudivši je grubim drmanjem ramena. Lejla je otvorila oči, mutne i umorne.
“Damire… stigao si…”
“Stigao sam da ti kažem da odlazim,” rekao je. “Ne mogu više, Lejla. Ne mogu da živim sa ženom koja prespava život. Hoću razvod. Sutra podnosim papire.”
Lejla ga je gledala dugo. U njenim očima nije bilo panike, samo beskrajna tuga i neka čudna pomirenost. “Ako je to ono što želiš, Damire,” rekla je šapatom. “U redu. Neću te zadržavati.”
Damir je spakovao kofer te noći i otišao u hotel. Osećao je olakšanje. Mislio je da se rešio tereta.
Prošla su tri meseca. Razvod je bio u toku. Lejla se nije pojavljivala na ročištima; njen advokat je rekao da je “sprečena” i da pristaje na sve uslove. Damir je bio zadovoljan. Danas je bio dan kada je potpisao papire i postao slobodan čovek. Sedeo je u svom stanu, pijući viski, slaveći novi početak.
Tada je zvono na vratima prekinulo tišinu.
Bio je to kurir. Uručio mu je paket, običnu kartonsku kutiju, zalepljenu medicinskom trakom. Pošiljalac: Univerzitetski klinički centar, Odeljenje onkologije. Potpisano: Dr. Hasić.
Damir se namrštio. Šta bolnica ima s njim? Otvorio je kutiju.
Na vrhu je ležao papir. Zvaničan dokument. Umrlica. Ime: Lejla Hasić. Datum smrti: Juče, u 04:15 ujutru. Uzrok smrti: Akutna leukemija.
Damir je ispustio papir. Ruke su mu se zatresle toliko jako da je morao da sedne. Umrla? Juče? Dok je on potpisivao papire za razvod i slavio slobodu, njegova žena je izdahula. Leukemija.
“To je greška,” prošaputao je, boreći se za vazduh. “Bila je samo lenja. Spavala je…”
Onda je pogledao u kutiju. Ispod umrlice, nalazila se mala, roze sveska. Lejlin dnevnik. Otvorio ga je nasumice. Stranice su bile ispisane njenim sitnim, urednim rukopisom, koji je prema kraju postajao sve drhtaviji i nečitkiji.
„15. maj. Danas sam dobila dijagnozu. Doktor Hasić kaže da je agresivno. Hemoterapija će me iscrpeti. Kaže da ću puno spavati. Kako da kažem Damiru? On toliko radi, toliko se bori za nas. Ako mu kažem, uništiću ga. Postaće senka, kao kad mu je majka umrla. Ne. Ćutaću. Neka me mrzi. Bolje da me mrzi nego da me žali.“
Damir je okrenuo stranicu, gušeći se u suzama.
„20. jun. Damir je ljut. Kaže da sam lenja. Srce mi puca, ali ne smem da mu kažem. Danas sam povraćala tri sata nakon što je otišao. Jedva sam oprala sudove pre nego što sam se srušila. Volim ga. Toliko ga volim da ću ga pustiti da ode.“
„10. avgust. Godišnjica. Htela sam da spremim večeru, ali nisam imala snage ni da stojim. Zaspala sam. Došao je i video me. Ostavlja me. Hvala Bogu. Sada će biti slobodan. Neće morati da me gleda kako umirem. Uspeo si, Damire. Spasio si se.“
Poslednji zapis bio je od pre dva dana. Samo jedna rečenica, jedva napisana. „Nadam se da je srećan.“
Na dnu kutije bilo je i pismo od doktora Hasića. „Poštovani, vaša supruga me je zaklela da vam ovo ne šaljem dok ne bude gotovo. Odbila je agresivnije lečenje da ne bi trošila vaš novac. Rekla je da vama taj novac treba za budućnost. Umrla je mirno, sa vašom slikom u rukama. Žao mi je.“
Damir je vrisnuo. Bio je to zvuk životinje uhvaćene u zamku sopstvene arogancije. Bacio je dnevnik, bacio je umrlicu, i počeo da ruši sve po stanu. Razbijao je čaše, prevrtao stolice, pokušavajući da uništi svet u kojem je on bio čudovište.
Mislio je da je lenja. Vređao ju je dok se njeno telo borilo sa smrtonosnom bolešću. Oterao ju je u trenutku kada joj je bio najpotrebniji, a ona… ona je to prihvatila kao poklon njemu. Žrtvovala je svoju utehu, svoju istinu, samo da on ne bi patio.
Otišao je na njenu sahranu sam. Stajao je po strani, gledajući kako spuštaju kovčeg žene koju je ubio rečima pre nego što ju je bolest uzela. Kada su svi otišli, pao je na svežu zemlju.
“Nisam se spasio, Lejla,” šaputao je u zemlju. “Nisam se spasio. Proklet sam.”
Ostavio ju je jer je “spavala po ceo dan”. Nije znao da je taj san bio jedini odmor od bitke koju je vodila za život, bitke koju je krila da bi zaštitila njega. I sada, dok je ona spavala večnim snom, on je ostao budan, osuđen na doživotnu nesanicu svoje savesti.