Bio je 18. decembar, uoči Svetog Nikole. U malom selu podno Rudnika, sneg je zavejao puteve. U kući Dragana Petrovića bilo je hladno. Vatra u “smederevcu” je jedva tinjala, jer su drva bila pri kraju. Dragan je sedeo za praznim stolom, glave zaronjene u šake. Ove godine, beda je zakucala na njegova vrata jače nego ikad. Firma je propala, nadničio je celo leto, ali dugovi su pojeli sve.
Sutra je bila njegova krsna slava. Dan kada kuća treba da miriše na tamjan, na vino, na slavski kolač. Ali na Draganovom stolu nije bilo ničega. Ni brašna da se umesi kolač, ni ulja za kandilo, ni dinara za sveću. Samo stara, potamnela ikona Svetog Nikole na zidu koja ga je gledala blagim očima.
Njegov sedmogodišnji sin, mali Nikola, prišao mu je tiho i povukao ga za rukav iscepane veste. “Tata,” pitao je dečak krupnim, nevinim očima. “Kad će mama da donese kolač? I kad će doći gosti? Ja sam nacrtao Svetog Nikolu da im pokažem.”
Draganu se srce cepalo. Kako da kaže detetu da ove godine nema gostiju? Da nema kolača? Da ih je Bog zaboravio? “Sine,” progovorio je promuklo, brišući suzu da dete ne vidi. “Mama… mama je otišla kod bake, znaš. A gosti… ove godine slavimo sami. Tiho. Samo ti i ja i Svetac.”
Dečak je tužno klimnuo glavom i otišao u ugao da se igra. Dragan je ostao sam sa svojom sramotom. “Oprosti mi, Sveti Nikola,” šaputao je gledajući u ikonu. “Oprosti što te dočekujem kao prosjak. Nisam ja bitan, ali dete… dete ne razume.”
Napolju je već pao mrak. Selo je svetlelo, iz dimnjaka se vio dim, čuo se žamor. Samo je Draganova kuća bila u mraku. Odjednom, začuo se težak bat koraka na tremu. Škripa snega. A onda udarac na vrata. Jak, odlučan.
Dragan se trgao. Ko je sad? Da nisu izvršitelji? Da nije policija zbog neplaćene struje? Zar baš na slavu? Ustao je, teških nogu, i krenuo ka vratima. “Ko je?” pitao je, ali odgovora nije bilo. Samo još jedan udarac.
Dragan je otključao i otvorio teška drvena vrata. Hladan vetar i sneg su uleteli u hodnik. A na pragu je stajao čovek koga je Dragan očekivao najmanje na svetu. Njegov prvi komšija, Jovan. Čovek s kojim se posvađao pre 15 godina oko pola metra međe u šumi. Čovek s kojim nije razmenio reč od tada, osim psovki preko ograde. Dragan se sledio. Jovan je bio krupan čovek, mrkog lica. Ali u rukama nije držao ni pušku ni sudski poziv.
Jovan je stajao na vejavici, sav prekriven snegom. Pod miškom jedne ruke držao je veliku flašu crnog vina, a u drugoj, umotan u belu, vezenu krpu, nosio je veliki, rumeni, tek ispečen slavski kolač. Iz džepa mu je virila velika voštana sveća.
Dragan je zanemeo. Hteo je nešto da kaže, ali reči su mu se zaglavile u grlu. Jovan je prvi progovorio. Glas mu je bio dubok, hrapav, ali bez one ljutnje na koju je Dragan navikao.
“Dobro veče, komšija,” rekao je Jovan, otresajući sneg sa cokula. “Video sam da ti je kuća u mraku. Video sam da dimnjak slabo dimi. Pa rekoh… ne ide da Sveti Nikola dođe u pustu kuću.”
Dragan se pomerio s vrata, postiđen. “Jovane… nemam ja… nisam spremio…” mucao je, gledajući u pod. Jovan je ušao ne čekajući poziv. Spustio je kolač na onaj prazan sto. Izvadio je sveću i stavio je pred ikonu. “Nemaš ti, al’ ima Bog. A dok ima Boga, ima i komšija. Možemo mi, Dragane, da se mrzimo oko one bukve u šumi još sto godina. Možemo da se tužimo i psujemo. Ali večeras je Slava. A Slava je veća i od mene i od tebe.”
Mali Nikola je provirio iz ćoška, očiju raširenih od čuda. Jovan mu je namignuo i izvadio iz džepa veliku čokoladu. “Evo, delijo. Da ne bude da čika Jovan dolazi praznih ruku.”
Dragan je zatvorio vrata. Toplina je odjednom ispunila ledenu sobu. Nije to bilo od smederevca, nego od ljudskosti. Prišao je stolu. Ruke su mu drhtale dok je gledao Jovana kako pali sveću. Plamen je obasjao ikonu Svetog Nikole, a svetac kao da se blago osmehnuo.
“Oprosti, Jovane,” rekao je Dragan tiho, a suze su mu krenule same. “Bio sam budala. Ponos mi je bio preči od pameti.” Jovan mu je stavio ruku na rame. Tešku, radničku ruku. “Ćuti, bre. Svi smo mi budale kad nam je stomak pun. Kad zagusti, onda se setimo ko smo. Ajde sad, domaćine. Uzmi to vino. Da prelijemo kolač. Da se prekrstimo ko ljudi.”
Te noći, u kući Dragana Petrovića nije bilo pečenja ni skupih đakonija. Ali se lomio najlepši kolač u selu. Dva čoveka, do juče neprijatelja, stajali su rame uz rame, vrteći kolač u krug, ljubeći ga i govoreći: “Hristos posredi nas – Jeste i biće”. Dragan je znao, dok je gledao sina kako jede čokoladu i komšiju kako pije vino iz obične čaše, da mu je ovo najbogatija Slava u životu. Jer je te noći povratio nešto što se novcem ne kupuje – brata u komšiji.