Zima u selu podno Rudnika bila je teža nego ikad. Sneg je zavejao puteve, a mraz je stezao kao da hoće da smrzne i samu dušu. U maloj, nakrivljenoj kućici na kraju sela, baka Stana je brojala poslednje dane svojih zaliha. U kredencu je ostala samo jedna tegla džema i pola džaka brašna. Drva su bila pri kraju. Ali Stanu nije brinula njena glad. Ona je navikla da trpi. Brinulo ju je ono što je ležalo pored njenih nogu.
Bleki, crni lovački pas mešanac, bio je jedina uspomena na njenog pokojnog muža Životu. Bio je to pametan pas, vernih očiju boje lešnika, koji ju je pratio u stopu od kuhinje do bunara. Ali Bleki je bio kost i koža. Rebra su mu se ocrtavala ispod tankog krzna. Stana je svakog dana delila svoju koru hleba s njim, potapala je u vodu da nabubri, ali to nije bilo dovoljno. Pas je cvileo noću od gladi, a taj zvuk je Stanu boleo više od reume.
Te večeri, kad je Bleki ponovo odbio da ustane sa starog ćebeta jer nije imao snage, Stana je donela najtežu odluku u životu. “Ne mogu da te gledam kako kopniš, sine,” šaputala je, milujući ga po glavi suvim, ispucalim rukama. “Bolje da odeš negde gde ima mesa, nego da umreš ovde sa babom od gladi. Oprosti mi.” Znala je da jedan lovac iz grada, gospodin Vlada, već dugo merka Blekija jer je pas bio izuzetnog njuha.
Ujutru je, teška srca, pozvala Vladu. Čovek je stigao svojim velikim, crnim džipom koji je zabrundao kroz tišinu sela. Vlada je bio krupan čovek, u skupom lovačkom odelu, glasnog smeha koji je plašio Stanu. “E, baba Stano, konačno si se opametila!” rekao je, vadeći novčanik. “Dajem ti pedeset evra. To ti je puna kapa za ovakvog mršavka. Da ga malo utovim, biće on zver.”
Stana nije gledala u novac. Ruke su joj drhtale dok je vezivala kanap oko Blekijevog vrata. Pas se ukopao u mestu. Osetio je šta se sprema. Gledao je Stanu onim svojim očima punim pitanja: Zašto me daješ? Šta sam skrivio? Stana je kleknula u sneg, ne mareći za hladnoću koja joj je prodirala kroz suknju. Zagrlila je psa oko vrata i zaplakala tako jako da su joj se ramena tresla.
“Slušaj me, sine,” govorila je kroz jecaje, ljubeći ga u hladnu njušku. “Nisi ti ništa kriv. Baba nema. Baba ne može da ti da. Idi s čikom, on ima mesa, on ima toplu kućicu. Tamo ćeš biti sit. Nemoj da me mrzis, molim te. Ovo je za tvoje dobro.” Vlada je nestrpljivo povukao kanap. “Ajde, ajde, nema vremena za dramu. Sneg pojačava.”
Bleki se opirao. Grebao je šapama po snegu, cvileo, okretao glavu ka kući. Vlada ga je na kraju podigao i grubo ubacio u gepek džipa. Vrata su se zalupila sa tupim zvukom koji je označio kraj Staninog sveta. Džip je otišao, ostavljajući za sobom smrad izduvnih gasova i novčanicu od pedeset evra koja je ležala u blatu, jer Stana nije htela ni da je pipne. Ušla je u kuću, zaključala vrata i legla u krevet obučena. Nije naložila vatru. Želela je da zima odnese i nju.
Noć je pala teška kao olovo. Vetar je zavijao oko kuće, tresao stare prozore i ulazio kroz pukotine, ali Stana nije osećala hladnoću. Ležala je u mraku, pokrivena tankim jorganom, zagledana u plafon. Svaki zvuk napolju činio joj se kao Blekijev lavež. Zamišljala ga je u toplom boksu, sa punom čnijom mesa. “Jedi, sine, jedi,” šaputala je u praznu sobu. “Ne misli na babu. Baba je svoje odživela.” Suze su joj tekle niz obraze u uši, hladne i slane. Osećaj izdaje joj je stezao grudi. Prodala je jedinog prijatelja. Prodala je dušu za džak brašna koji još nije ni kupila.
Negde oko tri ujutru, kroz huku vetra, začula je nešto drugo. Nije to bilo lupanje grana o krov. Bilo je to tiho, uporno grebanje po drvenim vratima. Hrrk, hrrk. A onda tiho, poznato cviljenje. Stana je pomislila da sanja. Ili da je smrt konačno došla po nju pa je mami zvukovima koje najviše voli. Ali cviljenje je postalo glasnije, očajnije. Starica je skočila iz kreveta brže nego što su je noge služile godinama. Bosim nogama je pretrčala ledeni pod i drhtavim rukama otključala vrata.
Vetar je grunuo unutra, nanoseći sneg, a sa snegom je uleteo i on. Bleki. Bio je mokar do gole kože, drhtao je kao prut, a oko vrata mu je visio ostatak onog kanapa koji je pregrizao zubima. Nije ni pogledao prema kuhinji. Skočio je pravo na Stanu, ližući joj ruke, lice, suze, cvileći od sreće. Stana je pala na kolena u hodniku, grleći to mokro, smrznuto klupko krzna. “Bleso jedna! Bleso moja!” plakala je i smejala se u isto vreme. “Zašto si se vratio gladi? Zašto nisi ostao gde je toplo? O, Bože, šta ću sad s tobom?”
Tek kad su se malo smirili i ušli u sobu, Stana je primetila nešto čudno. Na Blekijevoj ogrlici, onoj staroj kožnoj koju mu je još Života napravio, bila je zakačena plastična kesica, čvrsto obmotana izolir trakom. Stana je prinela sveću. Prsti su joj se kočili dok je odmotavala traku. Unutra je bio papir i… novac. Mnogo novca. Bilo je tu onih pedeset evra koje je ona ostavila u blatu, ali i još nekoliko novčanica od sto.
Razvila je papir. Rukopis je bio krupan, muški, pomalo neuredan. Pisalo je: “Baba Stano, Džaba pare, džaba meso. Ovaj tvoj neće ni da okusi. Ceo put je zavijao, a kad sam ga stavio u boks, počeo je da grize žicu da izađe. Krv je sebi na ustima napravio, samo da pobegne. Imam ja najbolje lovačke pse, plaćao sam ih hiljade evra, ali nijedan me ne voli onako kako ovaj avlijaner voli tebe. Shvatio sam da se takva vernost ne kupuje i da nemam pravo da vas razdvajam. Evo ti pare nazad. I dodao sam još, da imate da pregurate zimu i ti i on. Kupi mu džak one hrane što voli i sebi drva. I ne brini, neću se vraćati po njega. On je svoj dom izabrao. Vlada.”
Stana je čitala pismo, pa gledala u Blekija koji je već zaspao pored njenih nogu, miran i spokojan, iako mu je stomak bio prazan. Shvatila je tada da nisu siromašni. Imali su nešto što taj bogati Vlada, u svom džipu i toploj kući, verovatno nikada nije imao. Ustala je, naložila vatru poslednjim drvima koja je čuvala “za crne dane”. Ovo nije bio crni dan. Ovo je bio najsrećniji dan u njenom životu. Vatra je pucketala, a Stana je zaspala držeći ruku na Blekijevoj glavi, znajući da ih više nikada, ni za kakve pare ovog sveta, niko neće razdvojiti.