Subotom je pijaca uvijek najglasnija. Ljudi se guraju kao da će nestati paradajza, nadvikuju se oko cijene luka, kese šušte, a prodavci viču da je roba domaća i svježa kao da od toga zavisi nečiji život. Ja idem polako, oprezno, sa starom platnenom torbom pod rukom, istom onom koju sam nosio dok je moja Milena bila živa. Ta torba je izblijedjela, ali ja je ne mijenjam. Neke stvari čovjek ne mijenja jer su mu posljednji trag da je nekada imao nekoga.
Stao sam kod tezge sa jabukama. Crvene, sjajne, poređane u savršene redove. Sjetio sam se voćnjaka iza naše kuće, prije nego što smo ga morali prodati. Tada su jabuke mirisale drugačije, a nisu se mjerile vagom nego rukama. „Koliko su?“ pitao sam tiho, jer glas mi više nije jak kao nekada. Prodavačica je rekla cijenu bez da me pogleda, kao da sam samo još jedan zastoj u redu.
Znao sam da nemam mnogo. U džepu kaputa osjetio sam sitniš koji sam skupljao danima. Odvajao sam po deset, po dvadeset dinara od penzije, polako, da se ne primijeti koliko malo ostaje za mene. Izvadio sam kovanice i počeo da ih brojim, jednu po jednu. Dlan mi je drhtao, ali ne od zime. Od godina. Od svijesti da svaki dinar mora biti tačan.
„Ajde, dede, požuri malo“, rekao je mladić iza mene, onako poluglasno, ali dovoljno da svi čuju. „Nismo svi penzioneri pa da imamo cijeli dan.“
Osjetio sam kako mi lice gori. Nisam se okrenuo. Samo sam nastavio da brojim. Jedna, dvije, tri kovanice od deset dinara… Kad čovjek ima malo, svaka greška boli više nego kad ima puno. Greška tada znači da nešto moraš vratiti nazad.
„Ako nemaš, što uzimaš?“ dobacila je prodavačica, sada me već gledajući s nestrpljenjem. „Nije ovo socijala.“
Ljudi su se nasmijali. Ne glasno, ali dovoljno da osjetim kako se taj smijeh lijepi za mene kao prašina. Onaj tihi, podrugljivi smijeh koji ne zvuči opasno, ali te podsjeti da si spor, da si višak, da si smetnja u redu.
Sjetio sam se vremena kada sam ja stajao iza tezge. Prodavao sam krompir koji sam sam sadio, paradajz koji sam zalivao u zoru. Nikada nisam požurivao starije. Nikada nisam gledao u nečiji novčanik. Znao sam koliko čovjeku znači da kupi i ono malo što mu treba. Ali vremena su drugačija, a starost izgleda postane teret drugima.
„Koliko ti fali?“ rekao je neko sa strane, kroz smijeh. „Da skupimo da djed ima za kilo jabuka.“
Nisam tražio ničiju pomoć. Nisam htio milostinju. Samo sam htio šest jabuka. Ne za mene — ja bih mogao i bez njih. Navikao sam da preskočim obrok, da hljeb umočim u čaj i kažem da sam sit. Ali sinoć sam gledao unuku Anu kako lista stare knjige i kaže da joj treba nova čitanka. Rekla je da učiteljica traži da djeca nose voće u školu. Nije tražila. Samo je tiho rekla: „Deda, ako ima, ja bih voljela jabuku.“
Zato sam brojao sitniš.
Kad sam konačno skupio dovoljno, pružio sam kovanice. Prodavačica ih je uzela uz uzdah, kao da sam joj oduzeo dragocjeno vrijeme. Stavila je jabuke na vagu, spustila ih u kesu i pružila mi je bez riječi.
Uzeo sam ih polako, stavio u torbu i okrenuo se da odem. I tada sam čuo rečenicu koja me zaboljela više od smijeha.
„Eto ti budućnosti, da ti starci kroje red na pijaci.“
Zastao sam na trenutak, ali se nisam okrenuo. Da sam se okrenuo, vidjeli bi mi oči. A nisam htio da iko na toj pijaci vidi koliko me je boljelo to što više niko ne pamti da sam i ja nekada nekome bio budućnost.
Krenuo sam polako niz pijacu, držeći torbu čvršće nego inače, kao da u njoj nosim nešto lomljivo, a ne šest običnih jabuka. Koraci su mi bili sporiji nego kad sam dolazio, ali ne zbog godina — zbog težine u grudima. Smijeh iza mene i dalje je odzvanjao u glavi, iako su već našli novu temu za ruganje.
Sjeo sam na klupu pored ulaza, da se malo odmorim. Nije mi trebalo mnogo, ali noge su mi se odjednom učinile teže. Spustio sam torbu pored sebe i pogledao jabuke. Bile su lijepe, sjajne, gotovo previše lijepe za ono što su me koštale.
Nisam bio ljut. To me je najviše iznenadilo. Bio sam umoran. Umoran od toga da budem spor, da budem višak, da budem neko ko mora da se izvinjava što postoji u redu. Kad ostariš, ljudi te ne vide kao čovjeka — vide te kao smetnju.
U tom trenutku sam čuo poznat glas.
„Deda!“
Okrenuo sam se i ugledao Anu kako trči prema meni, sa školskom torbom na leđima. Kosa joj je lepršala, a oči su joj bile pune one iskrene radosti koju samo djeca imaju. Nisam znao da će dolaziti na pijacu s majkom. Nisam htio da me vidi dok brojim sitniš.
„Mama je kod one tezge s paprikama“, rekla je zadihano. „Vidjela sam te. Jesi li kupio jabuke?“
Klimnuo sam i otvorio torbu. Kad je vidjela crvene jabuke, lice joj se ozarilo kao da sam joj donio čokoladu, a ne nešto sasvim obično.
„Baš ovakve sam htjela“, rekla je i zagrlila me bez razmišljanja.
Ljudi oko nas su zastali na trenutak. Prepoznali su me. Prepoznali su dijete. Neki su spustili pogled. Onaj mladić iz reda prošao je pored, ali više nije imao šta da kaže.
„Znaš, učiteljica kaže da ko jede voće, brže misli“, šapnula je Ana kao tajnu.
Naslonio sam čelo na njenu kosu i duboko udahnuo. Mirisala je na sapun i djetinjstvo. U tom zagrljaju nije bilo ni pijace ni smijeha ni poniženja. Bilo je samo ono što je važno.
„Ti ćeš misliti najbrže od svih“, rekao sam, i glas mi se slomio uprkos trudu.
Tada sam osjetio ruku na ramenu. Okrenuo sam se i vidio prodavačicu sa tezge. Držala je kesu sa još dvije jabuke.
„Zaboravili ste ovo“, rekla je tiho. „Bile su iza vage.“
Znao sam da nisu. Ali nisam je razotkrio.
„Hvala“, rekao sam, bez gorčine.
Ponekad ljudi kasno shvate. Ponekad tek kad vide kome ide ono što si kupio.
Ana me je držala za ruku dok smo izlazili sa pijace. Koraci su mi sada bili lakši.
Jer možda su mi se smijali dok sam brojao sitniš. Ali niko od njih nije znao da sam tog dana kupio nešto mnogo veće od jabuka.
Kupio sam osmijeh.
A to je jedina valuta koja vrijedi kad ostariš.