“Ne idem, Nikola. Rekla sam ti sto puta. Ta žena za mene ne postoji od onog dana kad nam je rekla da nismo dostojni njene kuće.” Sedela sam u kuhinji našeg stana u Novom Sadu, dok je moj muž Nikola stajao pored prozora, držeći telefon u ruci. Ramena su mu se tresla. Upravo su mu javili da je majka Milica na samrti. “Ali, Ana… zove tebe,” rekao je glasom koji se lomio. “Ne zove mene. Zove tebe. Kaže da ima nešto da ti da. Neku kolajnicu.”
Frknula sam. “Kolajnicu? Onu njenu jeftinu ogrlicu od lima koju nije skidala s vrata? Šta će mi to? Da me podseća na to kako me je gledala kao da sam đubre jer sam iz grada, jer ne znam da muzem krave, jer sam ti ‘ukrala’ sina?” Bila sam ljuta. Ogorčena. Pet godina nismo kročili u to selo podno Zlatibora. Pet godina nismo razgovarali. Milica je bila teška žena, opora, surova. Kad smo odlazili, vikala je za nama da ćemo se vratiti puzići. Nismo se vratili. Uspeli smo sami.
“Molim te, Ana,” Nikola me je pogledao očima punim suza. “Samo ovaj put. Zbog mene. Ako umre, a ne odeš, ja ću se kajati, a ti ćeš nositi teret.” Pristala sam teška srca, samo zbog njega. Spakovali smo se u tišini i krenuli. Put je bio dug i mučan. Sećanja su navirala – svaka njena uvreda, svaki njen prekoran pogled.
Stigli smo u selo predvečer. Kuća je bila ista, oronula, s onom starom kruškom ispred. Ali tišina je bila drugačija. Bila je teška, konačna. Na vratima nas je dočekala komšinica Stana, sva u crnom. “Kasno ste stigli, deco,” rekla je tiho i prekrstila se. “Milica je izdahnula pre sat vremena.”
Nikola je jauknuo i utrčao u kuću. Ja sam ostala na pragu, osećajući čudnu mešavinu olakšanja i jeze. Nisam morala da je gledam u oči. Nisam morala da slušam njene pridike. Ušla sam polako u spavaću sobu. Na krevetu, pokrivena belim čaršavom, ležala je ona. Mala, sitna, kao ptičica. Na licu joj je bio neki čudan mir. Na jastuku, pored njene glave, stajala je ona. Kolajnica. Stara, izlizana metalna ogrlica sa malim, prostim krstićem. Ispod nje je bio presavijen papir. Komšinica Stana mi je prišla. “Rekla je da ovo niko ne dira osim tebe, Ana. Rekla je: ‘Daj mojoj snajki, ona će razumeti kad pročita.'”
Ruke su mi drhtale dok sam uzimala taj komad jeftinog lima. Ogrlica je bila hladna, ali papir ispod nje je gorio u mojim rukama. Nikola je plakao na sav glas u drugoj sobi, grleći njen kaput. Ja sam stajala pored njenog mrtvog tijela i čitala reči žene koju sam prezirala pet godina.
“Snajka moja, Ana, Znam da si došla preko volje. Znam da misliš da sam veštica koja te je oterala. Ali, dete moje, morala sam. Vidiš ovu kolajnicu? Nju mi je Nikola kupio na vašaru kad je imao sedam godina. Od džeparca. To je jedino zlato koje sam ja ikad imala. Sve drugo – pravu burmu, dedin sat, njivu u potoku – sve sam prodala onog meseca kad ste otišli u grad. Sećaš se kad vam je ‘krenulo’ u biznisu? Kad ste mislili da ste sami uspeli? Niste. Ja sam slala pare preko rođaka Mitra, da ne znate. Da sam bila dobra i meka, ostali biste ovde u blatu sa mnom. Morala sam biti zla da biste vi otišli i postali gospoda. Ova kolajnica nema cenu u zlatari, ali ima cenu u nebu. Nosila sam je svaki dan i molila se za vas. Ostavljam je tebi, ne Nikoli. Jer na njoj, sa zadnje strane, iglom sam izgrebala tvoje ime, još onog dana kad si rodila moju unuku, a nisi mi dala da je vidim. Nosi je i oprosti mi. Volela sam vas više nego što sam smela da pokažem. Tvoja majka Milica.”
Slova su se razlila. Papir je postao mokar. Okrenula sam metalni privesak. Na poleđini, nekom debelom iglom, nespretno i krivo, bilo je urezano: ANA I UNA. Nije me mrzela. Oterala nas je da nas spasi od sirotinje. Prodala je sve što je imala da bi nama “krenulo”, a glumila je da nas ne poznaje. Umrla je sama, u ovoj hladnoj kući, sa jeftinom ogrlicom oko vrata, moleći se za snajku koja joj nije dala ni čašu vode.
Vrisnula sam. Bio je to krik koji je izlazio iz same utrobe. “Majko! Majko, ustani!” Pala sam preko nje, grleći to sitno, hladno telo. Ljubila sam njene obraze, njene ruke, tu prokletu kolajnicu. Nikola je utrčao, uplašen. Našao me je kako ležim pored nje i molim za oprost koji mi više niko ne može dati.
Sahranili smo je sa svim počastima. Ali ja nisam nosila crninu. Nosila sam tu jeftinu, limenu kolajnicu. I nosiću je dok sam živa. Ona vredi više od svih dijamanata koje imam. Ona je orden za majčinsku ljubav koja je umela da bude surova samo da bi bila spasonosna.