Dida Šime je vozio svog Golfa “dvojku” već trideset i pet godina. Taj automobil, boje trule višnje, bio je mnogo više od hrpe lima i gume. Bio je član obitelji. U njemu je Šime vozio svoju pokojnu Mariju na more, u njemu je vozio unuke iz rodilišta, i u njemu je, na kraju, vozio Mariju na kemoterapije. Sada, kada je ostao sam u maloj kući u Dubravi, taj Golf je bio njegova jedina veza s vanjskim svijetom i jedini način da svake nedjelje ode na Mirogoj, zapaliti svijeću svojoj ljubavi.
Auto je bio star, hrđav oko blatobrana, i motor je kašljao svakog jutra, ali Šime ga je pazio kao oči u glavi. Ipak, godine su činile svoje. Jednog vlažnog utorka, dok se vraćao s tržnice, motor je počeo čudno lupati. Zvuk je bio metalan i oštar, kao da se nešto lomi iznutra. Šime je stisnuo volan, moleći Boga da izdrži do kuće. Ali, na semaforu u Aveniji Dubrava, Golf je samo trznuo, ispustio oblak crnog dima i ugasio se.
Nastala je tišina, prekinuta samo sirenama nervoznih vozača iza njega. Šime je pokušao okrenuti ključ. Vergl, vergl… ništa. Motor je bio mrtav. Starac je izašao van, drhtavim rukama otvorio haubu, iako se u mehaniku nije razumio. Gledao je u taj motor kao u bolesnog prijatelja. Neki dobri ljudi su mu pomogli da odgura auto sa strane. Srce mu je lupalo od straha. Znao je što to znači. Popravak. A popravak košta.
Sjetio se Franje. Franjo je imao veliku, modernu radionicu par ulica dalje. Pričalo se da je najbolji, ali i da radi samo s novim, skupim autima. Šime nije imao izbora. Zamolio je nekog momka s kombijem da ga odšlepa do tamo. Kada su stigli pred velika staklena vrata servisa, Šime se osjećao malim i nebitnim. Unutra su bili Mercedesi, Audiji, sve se sjajilo. Njegov stari Golf izgledao je kao siroče na balu.
Franjo je izašao iz ureda. Bio je to krupan čovjek u plavom radnom odijelu, ozbiljnog lica, s rukama umrljanim uljem. Pogledao je Golfa, pa Šimu. “Što je bilo, dida?” pitao je kratko. Šime je skinuo kapu, gužvajući je u rukama. “Neće da upali, sinko. Nešto je puklo unutra. Stao je nasred ceste i ni makac.” Glas mu je bio tih, pun nelagode.
Franjo je podigao haubu. Gledao je, micao neka crijeva, osluškivao. Nakon minute, uzdahnuo je i obrisao ruke krpom. “Brtva glave, a vjerojatno su i klipovi dobili svoje. Ovo je veliki kvar, dida. Motor je svoje odvozio. Treba tu puno novih dijelova, strojna obrada… Ne isplati se to popravljati.”
Šime je osjetio hladan znoj niz leđa. “Ne isplati se” za njega nije bila opcija. Bez auta ne može na groblje. Bez auta je zarobljenik. Prišao je bliže Franji, gledajući ga u oči s onom staračkom molbom koja para srce. “Sinko,” počeo je, glasom koji je podrhtavao, “znam ja da je on star. Znam da je za otpad. Ali ja nemam za drugi. A nemam ni za velike popravke. Mirovina mi je tristo eura, jedva krpam kraj s krajem.”
Zastao je, progutao knedlu, pa nastavio: “Molim te, k’o Boga te molim. Nemoj stavljati nove dijelove. Nađi nešto polovno, nešto sa otpada, zaveži žicom ako treba. Samo ga pokrpaj da ide. Samo da mogu do Mirogoja i natrag. Ne mora biti lijepo, samo nek se kotrlja. Platit ću ti na rate, kunem ti se, svaki mjesec ću donositi pomalo.”
U radionici je bilo tiho. Mladi šegrti su prestali raditi i gledali su tu scenu. Franjo je gledao u Šimino lice, puno bora i brige. Gledao je u taj stari auto koji je ovom čovjeku značio život. Nije ništa rekao odmah. Samo je spustio haubu uz glasan tresak. “Ostavite ključeve, dida,” rekao je na kraju, bez emocija. “Dođite za dva dana. Vidjet ću što se može iskemijati.” Okrenuo se i otišao u ured, ostavljajući Šimu na dvorištu, s nadom tankom kao konac.
Dva dana kasnije, Šime je hodao prema radionici nogu olovnih od brige. Cijelu noć nije spavao. Prevrtao je po glavi koliko bi to moglo koštati. U džepu kaputa stiskao je platnenu maramicu u koju je zamotao sve što je imao – ušteđevinu za “crne dane” i zadnju mirovinu. Nadao se da je Franjo uspio nešto “iskemijati”, možda naći neki polovni dio na otpadu, samo da Golf izdrži još koju godinu.
Kada je ušao u dvorište servisa, zastao je. Njegov Golf je stajao parkiran ispred ulaza, opran i uglancan. Nije bilo crnog dima, nije bilo mrlja od ulja ispod njega. Franjo je sjedio unutra i turirao motor. Zvuk je bio čist, miran, kao švicarski sat. Šime je progutao knedlu. Ovo nije zvučalo kao “krpanje”. Ovo je zvučalo kao nov motor. “Gotov sam,” pomislio je starac, osjećajući kako mu se vrti u glavi. “Ovo će koštati kao suho zlato.”
Franjo je izašao iz auta, brišući ruke o krpu, lica i dalje ozbiljnog, gotovo kamenog. Šime mu je prišao sitnim koracima, vadeći onaj zavežljaj iz džepa. Ruke su mu se tresle dok je odmotavao maramicu, otkrivajući zgužvane novčanice od deset i dvadeset eura. “Evo, sinko,” rekao je Šime tiho, ne smijući ga pogledati u oči. “Ovo je sve što imam trenutno. Znam da nije dosta za ovakav posao… čujem kako radi, stavio si nove dijelove, jel’ da? Ali kunem ti se, donosit ću ti svaki mjesec po pedeset eura dok ne otplatim sve. Samo mi nemoj uzeti auto, treba mi za groblje.”
U radionici je vladala tišina. Mladi šegrti su opet stali s poslom i gledali. Franjo je gledao u te drhtave ruke i tu hrpu zgužvanog novca koja je za ovog starca bila cijelo bogatstvo. Polako je pružio ruku, uzeo Šimine ključeve s krova auta i stavio ih u starčev dlan, zatvorivši mu prste preko njih. “Spremite te novce, dida,” rekao je Franjo glasno i jasno. “Račun je nula eura.”
Šime je podigao pogled, zbunjen, usta su mu ostala poluotvorena. “Kako… kako nula? Pa čujem motor, stavio si novu glavu, nove brtve… to košta, sinko! Ne mogu ja to džabe, nemoj se šaliti sa starim čovjekom.” Franjo se tada prvi put nasmijao, blago, i stavio svoju tešku ruku na Šimino rame. “Dida, sjećate li se zime devedeset prve? Kad je u susjednom selu izgorjela kuća obitelji Kovač?”
Šime se zamislio, mršteći se. “Sjećam se… velika tragedija. Ostali su na ledini s dvoje male djece.” “E pa, ta djeca su se smrzavala u nekoj šupi,” nastavio je Franjo, a glas mu je postao hrapav. “Nitko nije imao drva za posuditi, bila je teška godina. Onda je došao jedan čovjek s ovim istim crvenim Golfom, zakačio prikolicu punu suhe bukovine i istovario im sve što je imao za sebe. Rekao je: ‘Djeca ne smiju zimu osjetiti.’ Taj čovjek ste bili vi, dida. A ono dijete u šupi, koje je tu noć prvi put zaspalo na toplom… to sam bio ja.”
Šime je zanijemio. Suze su mu, teške i vrele, krenule niz obraze, gubeći se u sijedoj bradi. Nije mogao vjerovati. “Ti… ti si onaj mali Frane?” prošaptao je. “Ja sam,” kimnuo je majstor. “Ovo nije popravak, dida. Ovo je kamata na ona drva. Dok sam ja živ, ovaj Golf će se voziti i nećete platiti ni centa.” Šime je zagrlio krupnog mehaničara kao rođenog sina, tu nasred radionice, dok je stari Golf “dvojka” veselo preo u leru, spreman da svog gazdu odveze tamo gdje ga ljubav čeka.