Selo u brdima iznad Drine bilo je podijeljeno onom teškom, nevidljivom tišinom koja je ostala nakon rata. S jedne strane makadama živjeli su uglavnom Srbi, starosjedioci, a s druge su se polako, jedan po jedan, vraćali Bošnjaci da krpe ono što je od djedovine ostalo. Nedim je došao tog proljeća, sa trideset godina i dvije žuljevite ruke. Odlučio je da obnovi kuću svog rahmetli dede Ibrahima, koja je godinama zjapila kao ruševina obrasla u kupine i zovu.
Nedim nije imao novca za majstore i firme. Radio je sam. Od zore do mraka miješao je malter u starim kolicima, nosio cigle na leđima i peo se po skelama koje je sam skovao od dasaka. Njegov prvi komšija, čija je kuća bila odmah uz među, bio je Milorad. Čovjek u šezdesetim godinama, krupnih šaka, sijede glave i lica koje se rijetko smijalo. Milorad je po cijeli dan sjedio na svojoj verandi, pio kafu ili rakiju, i šutio.
Između njih nije bilo svađe, ali nije bilo ni riječi. Nedim bi ujutro promrmljao tiho “dobro jutro” više sebi u bradu, a Milorad bi samo klimnuo glavom ili se pravio da ne čuje, gledajući u svoje njive. Selo je pričalo svašta – da Milorad ne voli “došljake”, da je težak čovjek, da s njim niko ne pije kafu. Nedim je zato gledao svoja posla, pazeći da mu ni trunka šuta ne padne u Miloradovo dvorište, da ne izazove belaj.
Došao je kasni oktobar. Nebo se zatvorilo, sivo i olovno, a vjetar je počeo da miriše na snijeg i veliku kišu. Meteorolozi su na radiju najavljivali “oluju decenije”, potop koji će trajati danima. Nedim je bio u panici. Zidove je podigao, rogove krova je postavio, ali nije imao crijep. Ako ta kiša udari u golu ciglu i grede, voda će natopiti sve, i sav njegov trud i ono malo ušteđevine će propasti. Morao je bar da razvuče najlon i zakuca daske da zaštiti kuću.
Tog petka, vjetar je već šibao dolinom, savijajući grane šljiva do zemlje. Nedim je bio na krovu, na visini od pet metara. Borio se sa ogromnim komadom debelog najlona koji se ponašao kao jedro. Vjetar ga je čupao iz ruku, bacao ga lijevo-desno. Nedim je imao puna usta eksera, čekić u jednoj ruci, a drugom je grčevito držao klizavu gredu. Bio je iscrpljen, gladan i promrzao, ali nije smio da stane.
Milorad je stajao na svom prozoru, iza zavjese, i gledao. Njegova žena Stanka mu je rekla: “Milorade, crni Milorade, vidi onog djeteta. Poginuće gore. Idi pomozi mu, grehota je, sam je k’o list na vjetru.” Milorad je samo povukao dim cigarete, namrštio se i promrmljao: “Niko ni meni nije pomagao kad sam ja dizao sprat. Nek’ se čeliči.” Ali nije se odmicao od prozora. Nešto ga je kopkalo u stomaku.
Oluja je naglo pojačala. Prve krupne kapi kiše počele su da udaraju kao kamenčići. U tom trenutku, jedan silovit udar vjetra podigao je najlon uvis. Nedim je pokušao da ga uhvati da ne odleti. Napravio je pogrešan korak. Noga mu je skliznula sa mokre, nezaštićene grede. Nije bilo vremena ni za krik.
Čuo se samo tup, jeziv udarac tijela o betonsku ploču na nedovršenom balkonu, a zatim zvuk lomljenja daske… ili kosti. Nedim je ostao da leži nepomično na betonu, držeći se za nogu, dok mu je lice bilo iskrivljeno od bola. Kiša je počela da pljušti nemilice, natapajući ga u sekundi. Bio je sam, polomljen, na krovu svijeta koji se rušio na njega. Telefon mu je ostao dolje u jakni. Pokušao je da vikne, ali glas mu je bio oduzet od šoka.
Kroz maglu bola i kiše, vidio je kako se vrata susjedne kuće naglo otvaraju. Milorad je izletio napolje bez jakne, gologlav. Nije hodao onim svojim sporim, staračkim korakom. Trčao je. Preskočio je nisku među između dvorišta kao da mu je dvadeset godina i jurnuo prema Nedimovim merdevinama.
Milorad se popeo uz te klimave drvene merdevine brzinom koju niko ne bi očekivao od čovjeka njegovih godina. Našao je Nedima sklupčanog u lokvi vode, lica blijedog od šoka. Noga mu je stajala neprirodno iskrenuta. “Ne mrdaj, mali! Ne mrdaj, čuješ li!” vikao je Milorad nadjačavajući grmljavinu. Skinuo je svoju debelu vindjaknu i pokrio Nedima. Zatim ga je, s nekom nadljudskom snagom koju daje samo adrenalin, podigao u naručje. Spustio ga je s krova polako, stepenik po stepenik, dok je Nedim ječao od bolova.
Milorad ga je ubacio u svog starog Golfa i vozio do bolnice u Zvorniku kao da vozi reli. Sjedio je u čekaonici dok su doktori namještali kost i stavljali gips. Kad je Nedim izašao, ošamućen od lijekova i sa štakama, bio je očajan. “Milorade… hvala ti k’o ocu,” rekao je Nedim suznih očiju. “Spasio si me. Ali moja kuća… sve će propasti. Kiša će uništiti zidove, nemam krov, nemam najlon… Gotovo je.” Milorad je samo stavio ruku na njegovo rame i rekao onim svojim grubim glasom: “Ti gledaj nogu, pusti kuću. Kuća k’o kuća, zidovi se osuše.”
Nedim je morao ostati u bolnici dva dana zbog praćenja stanja. Ta dva dana su bila najduža u njegovom životu. Slušao je kako kiša dobuje po prozorima bolnice i zamišljao kako voda natapa njegovu djedovinu, kako se malter ljušti, kako sve što je radio svojim rukama nestaje u blatu. Trećeg dana, Milorad je došao po njega da ga vozi kući. U autu su šutjeli. Nedim nije smio ni da pita u kakvom je stanju kuća. Plašio se onoga što će vidjeti.
Kad su skrenuli na onaj makadam prema selu, kiša je napokon stala. Sunce se probijalo kroz oblake. Auto je stao pred kapijom. Nedim je polako otvorio oči i pogledao prema svojoj kući. Dah mu je zastao u grlu. Štake su mu ispale iz ruku. Kuća nije bila mokra. Nije bila prekrivena najlonom. Na krovu se crvenio potpuno novi, složeni crijep. Svaki red je bio pod konac. Oluci su bili postavljeni. Dimnjak je bio ozidan i iz njega se vio tanak dim – znak da je neko naložio vatru unutra da suši zidove.
U dvorištu je bilo parkirano pet automobila. Miloradovi sinovi, zetovi, i još trojica komšija Srba s donjeg kraja sela, pakovali su alat. Na stolu u dvorištu bila je postavljen sofra – pogača, sir i rakija. Nedim se okrenuo prema Miloradu, usta otvorenih od šoka. “Milorade… šta je ovo? Ko…?” Milorad se prvi put nasmijao. Bio je to topao, domaćinski osmijeh koji briše sve granice. “Pa nećemo pustiti da propadne, komšija. Dok su tebe krpili doktori, mi smo krpili krov. Moji momci su imali višak crijepa od prošle godine, rekoh – valjaće.”
Nedim je zaplakao. Nije mogao da zaustavi suze. Plakao je pred tim ljudima koje je do juče gledao sa strahom, a koji su kisnuli dva dana da bi njemu, Bošnjaku, pokrili kuću. Milorad mu je prišao, stegao ga jako i rekao rečenicu koja je odjeknula jače od groma: “Ne plači, junače. Crijep se kupi, malter se zamiješa, ali komšija se teško stiče. Ovdje živimo, ovdje mremo. Red je da budemo ljudi.” Od tog dana, ograda između njihovih kuća postoji samo na papiru. Kapija je uvijek otvorena, a kafa se pije svako jutro – jednom kod Nedima, jednom kod Milorada.