Nana Fata je živjela u maloj kući na kraju sela, onoj vrsti kuće koja je mirisala na starost, bosiljak i samoću. Otkako joj je čovjek umro, a djeca otišla trbuhom za kruhom u Njemačku i rijetko se javljala, Fata je svu svoju ljubav, ali i nadu za preživljavanje, uložila u jedno jagnje – Bjelka. Hranila ga je na flašicu kad ga je ovca odbacila, puštala ga da spava u ljetnoj kuhinji kad je grmjelo, i pričala s njim kao s djetetom.
Ali Bjelko nije bio samo ljubimac. Fata je imala plan. Kako se bližio Kurban-bajram, Bjelko je rastao u krupnog, zdravog ovna. Njena penzija nije mogla pokriti skupe lijekove za srce i drva za zimu. Računala je da će Bjelka prodati pred praznik, uzeti dobre pare, i tako osigurati sebi mirnu zimu. Teška je to bila odluka, ali u Bosni se od ljubavi ne živi, a zima ne pita koliko voliš, nego imaš li drva.
Dva dana pred Bajram, Fata je poranila da nahrani Bjelka. Uzela je kantu s kukuruzom i krenula prema maloj štali iza kuće. Već izdaleka joj je nešto bilo čudno. Vrata štale, koja je sinoć sigurno zamandalila, bila su odškrinuta. Srce joj je preskočilo. Ispustila je kantu, kukuruz se rasuo po blatu, a ona je potrčala onako kako stare noge rijetko trče.
“Bjelko! Bjelko, sine!” vikala je, zavirujući u mračnu unutrašnjost. Ali odgovora nije bilo. Štala je bila prazna. Ular je visio na gredi, prerezan. Neko ga je odveo. Neko je ukrao njenu nadu, njena drva, njene lijekove. Fata se srušila na prag i zakukala na sav glas, tako da su se ptice s grana razbježale. “Kome si ti, sirotinjo, zasmetao? Ko mi hljeb iz usta ote?”
Cijelo prijepodne je Fata obilazila selo. Gledala je u tuđe avlije, pitala komšije, ali niko ništa nije vidio. Svi su slijegali ramenima. Očaj ju je na kraju odveo do centra sela, do mesnice kod Enesa. Enes je bio krupan čovjek, vazda s nožem u ruci, glasovit mesar. Fata je čula priče da on otkupljuje stoku bez puno pitanja. Sumnja, crna i teška, ugnijezdila joj se u srce.
Ušla je u mesnicu. Mirisalo je na svježe meso i začine. Enes je sjekao neko meso na panju, leđima okrenut. “Enese, sine,” rekla je Fata, glasom koji je podrhtavao od muke. Enes se okrenuo, brisao ruke o krvavu kecelju. “O, nano Fato. Otkud ti? Treba li ti šta za Bajram?” pitao je, ali nekako brzo, skrećući pogled. Fata ga je gledala pravo u oči. “Nestao mi je Bjelko, Enese. Moj Bjelko. Jutros ga nema. Da ga nije ko… da ga nije ko tebi doveo?”
Enes je zastao. Lice mu se smračilo, ili se Fati bar tako učinilo. Pogledao je lijevo-desno, pa promrmljao: “Nije, nano. Niko ništa nije doveo. Gužva mi je, vidiš i sama.” I opet se okrenuo mesu, udarajući satarom jače nego što treba. Fata je osjetila hladnoću oko srca. Njegovo ponašanje joj je bilo sumnjivo. Zašto je skretao pogled? Zašto je bio tako nervozan?
Izašla je iz mesnice slomljena. Bila je sigurna da Enes nešto zna, ili da je možda čak on poslao nekoga. Vratila se kući praznih ruku i prazne duše. Noć uoči Bajrama, dok je selo mirisalo na baklave i pečenje, Fata je sjedila u mraku, jedući koru hljeba i čaj. Klela je ljude, klela je sudbinu, i plakala za svojim Bjelkom, ne znajući kako će preživjeti zimu koja je već kucala na vrata.
Zaspala je kasno, moleći Boga da onima koji su joj uzeli jedino blago, to ne bude na nafaku. Nije ni slutila šta joj jutro donosi i koliko se čovjek može ogriješiti dušom kad sudi prije vremena.
Bajramsko jutro je svanulo sunčano, ali u Fatinom srcu je vladao mrak. Dok su se selom čuli ezani i mirisale prve baklave, ona je sjedila na basamacima, gledajući u praznu avliju. Nije imala volje ni kafu da pristavi. Mislila je na svog Bjelka, negdje gladnog ili već, ne daj Bože, na nečijem ražnju. “Eh, tugo moja,” uzdahnula je, brišući suzu krajem šamije. Tada ju je prenuo zvuk motora. Težak kamion se zaustavio tačno pred njenom kapijom, zaklanjajući sunce.
Fata je ustala, mršteći se. Prepoznala je kamion. Bio je to Enesov kamion za prevoz stoke. “Zar ima obraza da mi dolazi na Bajram, nakon što me je onako otpremio?” pomislila je, a bijes joj je proključao u žilama. Krenula je prema kapiji spremna da ga otjera, da mu kaže sve što joj je na duši. Ali, Enes je već iskočio iz kabine. Nije bio u krvavoj kecelji, već u svečanom odijelu, nasmijan od uha do uha.
“Bajram šerif mubarek olsun, nano Fato!” viknuo je veselo. Prije nego što je Fata stigla da izusti i jednu psovku, Enes je otišao do zadnjeg dijela kamiona i spustio rampu. Fata je zastala, ukopana u mjestu. Iz prikolice, nesigurno ali veselo, išetao je – Bjelko. Bio je čist, očešljan, a oko vrata je imao veliku crvenu mašnu. Jedna noga mu je bila zamotana bijelim zavojem, ali je hodao bez muke.
“Bjelko!” vrisnula je Fata, trčeći prema njemu kao djevojčica. Zagrlila je ovna oko vrata, ne vjerujući svojim očima. “Živ je! Živ je, hvala dragom Allahu!” Okrenula se prema Enesu, zbunjena, dok su joj se emocije miješale. “Ali Enese… kako? Ja sam mislila… oprosti mi, ja sam mislila da si ga ti…” Enes je skinuo kapu i postidio se. “Znam šta si mislila, nano. Vidio sam ti u očima onaj dan u mesnici. Ali nisam ti mogao reći.”
Prišao je bliže i pomilovao Bjelka po glavi. “Nije ga niko ukrao. Našao sam ga prije dva dana zaglavljenog u onom potoku dole kod vodenice. Upao je u trnje, povrijedio nogu, nije mogao izaći. Izvukao sam ga, ali je rana bila ružna. Odveo sam ga svojoj kući, previo ga, dao mu antibiotike i hrane. Nisam ti htio reći dok ne budem siguran da će preživjeti i da će moći hodati. Htio sam da ti ga vratim zdravog, kao bajramluk.”
Fata je stajala nijema, dok su joj se suze stida slivale niz lice. Sumnjala je na čovjeka koji joj je spasio jedino blago. “Oprosti mi, sine,” šaputala je. “Oprosti ovoj staroj budali.” “Nema se šta opraštati,” nasmijao se Enes. “Nego, otvaraj kapiju širom. Nije Bjelko došao sam.” Pokazao je rukom na kamion. Unutra je bilo naslagano deset metara iscijepanih drva, džakovi brašna, ulje, šećer i velika tepsija baklave.
“Ovo je hedija, nano,” rekao je Enes dok je počeo istovarati vreće. “Sjećaš li se kad je moja mati radila u polju, a ti me čuvala? Sjećaš li se onih vrućih uštipaka koje si mi pravila kad nismo imali brašna? Ja nisam zaboravio. Bjelko ostaje tebi, ne moraš ga prodavati. Imaš drva, imaš hrane za cijelu zimu. Tvoje je samo da ga maziš.” Fata je tog Bajrama plakala više nego ikad, ali ne od tuge. Plakala je jer je naučila veliku lekciju – da se u Bosni dobročinstvo pamti duže od zla, i da je ljudski obraz, kad je čist, vredniji od svog zlata ovog svijeta.