Jutro je u selu podno Igmana svanulo bistro i hladno, onako kako samo oktobarska jutra znaju biti. Nana Amra je ustala prva, po starom običaju, da naloži vatru i pristavi kafu. Dok je džezva ključala, bacila je pogled na stari zidni kalendar okačen pored kredenca. Broj 14 bio je zaokružen crvenom olovkom još početkom godine. Danas je bio taj dan. Četrdeset godina. Čitav jedan ljudski vijek otkako je kao mlada nevjesta prešla prag ove kuće.
Srce joj je zaigralo kao nekad. Očekivala je da će Ibro, njen čovjek s kojim je dijelila i koru hljeba i tepsiju baklave, reći nešto. Možda će je poljubiti u obraz, možda će joj donijeti kocku šećera, možda će samo reći: “Sretno nam, hanuma.” Ali, Ibro je sjedio za stolom, mrzovoljan i šutljiv, srčući vrelu kafu. Nije je ni pogledao. Obukao je svoj stari, isflekani prsluk, uzeo sjekiru i motiku, i bez riječi izašao iz kuće.
Amra je ostala stajati s džezvom u ruci, dok joj se u grlu stezala knedla veličine oraha. “Zaboravio je,” pomislila je, a suze su joj same krenule. “Zaboravio je da postojim, a kamoli koji je datum.” Gledala je kroz prozor kako njegov pogrbljeni lik odmiče prema šumi, prema brdu koje je odavno obraslo u korov. Nije se ni okrenuo.
Cijeli dan je Amra provela radeći, samo da ne misli. Ribala je podove koji su već bili čisti, preslagivala posteljinu koja je bila pod konac, pravila njegovu omiljenu pitu krompirušu, iako joj se nije jelo. Sjećala se njihove mladosti. Sjećala se kako bi joj Ibro, dok su još ašikovali, donosio bukete poljskog cvijeća koje bi brao krišom. “Ti si moj cvijet, Amra,” govorio bi tada. Gdje je nestao taj čovjek? Je li ga život pojeo?
Sati su prolazili, a tuga je rasla. Gledala je svoje ruke, naborane i umorne, i pitala se vrijedi li ostariti s nekim ko te na kraju puta gleda kao dio namještaja. Njene prijateljice su se hvalile zlatnim naušnicama i novim tepisima za godišnjice. Ona nije tražila zlato. Tražila je samo lijepu riječ. Samo dokaz da nije uzalud potrošila mladost perući njegove blatnjave košulje.
Sunce je počelo da zalazi iza planine, bojeći nebo u ljubičasto. Amra je postavila sofru, više iz navike nego iz gladi. Pored Ibrinog tanjira stavila je čistu salvetu. Tada je čula škripu kapije. Ibro se vraćao. Ali nije izgledao kao čovjek koji dolazi s posla. Bio je blatnjav od glave do pete, ruke su mu bile izgrebane, a lice crveno i znojavo. Izgledao je kao da se borio s medvjedima.
Ušao je u kuću, unoseći miris zemlje i šume. Nije nosio cvijeće. Nije nosio poklon. Ruke su mu bile prazne i prljave. Amra je duboko uzdahnula, pokušavajući da sakrije razočarenje. “Mogao si se bar oprati, Ibro,” rekla je tiho, skrećući pogled. “Zar ne znaš koji je danas dan?” Ibro je stao nasred sobe, brišući znoj s čela nadlanicom. Disao je teško. “Znam, Amra. Kako ne bih znao,” rekao je hrapavim glasom. “Baš zato sam i bio tamo gore.”
Prišao joj je, onako prljav, i pružio joj svoju veliku, grubu ruku. “Ostavi tu pitu. Hajde sa mnom,” rekao je. “Gdje ću s tobom u mrak, crni Ibro? I to u papučama?” pitala je, zbunjena. “Samo kreni. Ne treba ti obuća, utabao sam stazu,” rekao je i povukao je za ruku, nježno ali čvrsto, onako kako ju je vodio kad su bježali s posijela prije četrdeset godina.
Amra je krenula za njim, kroz voćnjak, pa uz brdo, srce joj je lupalo od neizvjesnosti i straha, ne sluteći šta je stari Ibro radio cijeli dan u šipražju i šta je to važnije od tople večere i čiste kuće.
Hodali su uz brdo, Ibro naprijed, gazeći teškim korakom, a Amra za njim, pridržavajući se za njegovu ruku. Šuma je mirisala na opalo lišće i vlažnu zemlju. Amra je htjela da ga pita kuda je vodi, da mu kaže da je lud što je vuče po mraku, ali je šutjela. Nešto u njegovom stisku, čvrstom i toplom, govorilo joj je da ovo nije obična šetnja. Nakon desetak minuta, stigli su na mali proplanak, skriven iza gustih stabala bukve.
Amra je zastala i prekrila usta rukom. Do jučer, ovo mjesto je bilo zarastao čestar, divljina u koju niko nije kročio godinama. A sada… sada je to bila mala, uredna bašta usred šume. Visoka trava i trnje bili su pokošeni i sklonjeni u stranu. Stari izvor, koji je godinama bio zatrpan muljem i kamenjem, sada je bio očišćeni i ograđen novim, bijelim kamenjem. Voda je veselo žuborila, bistra kao suza, slijevajući se niz drveni žlijeb koji je Ibro napravio.
Ali ono što je Amru najviše pogodilo stajalo je tik pored izvora. Bila je to tanka, nježna mladica dunje, tek posađena u svježu, crnu zemlju, oko koje je Ibro pažljivo poredao mahovinu da joj bude toplo. Ibro se okrenuo prema njoj. Lice mu je bilo išarano blatom, ali oči su mu sijale onim istim sjajem kao prije četrdeset godina. “Sjećaš li se ovog mjesta, hanuma?” upitao je tiho. “Ovdje sam ti prvi put ukrao poljubac dok si čuvala ovce. Ovdje smo maštali da ćemo napraviti kuću.”
Amra je klimnula glavom, ne mogavši da progovori od suza koje su navrle. Kako da se ne sjeća? To je bio njihov tajni svijet. Ibro je nastavio, gledajući u svoje žuljevite, prljave ruke. “Znam da si očekivala nešto drugo. Vidio sam kako gledaš one zlatne ogrlice kod komšinice Fate. Ali, Amra… penzija je mala, lijekovi su skupi, nisam imao para za zlato. Nisam imao ni za onaj buket iz cvjećare.”
Prišao joj je korak bliže i uzeo njeno naborano lice u svoje dlanove. “Zato sam ti poklonio ovo. Cijeli dan sam krčio trnje i vadio kamenje svojim rukama. Htio sam da ti vratim našu mladost. Htio sam da očistim uspomenu na nas. Ova voda će teći i kad nas ne bude, a ova dunja će mirisati našim unucima. To je moje zlato tebi.”
Amra je zaplakala, glasno i oslobađajuće, i bacila se Ibri u zagrljaj, ne mareći što će uprljati svoju čistu odjeću njegovim blatom. Zagrlila je tog tvrdoglavog, šutljivog bosanskog čovjeka koji nije znao pisati pjesme, ali je znao leđima i znojem ispisati ljubav. “Budalo jedna stara,” šaputala mu je na uho kroz suze i smijeh. “Šta će meni zlato? Zlato je hladno. Tvoje ruke su tople.”
Sjeli su na onaj kamen pored izvora, dok je mrak padao na šumu, i slušali vodu. Ibro je iz džepa izvadio jednu jabuku koju je ponio, prepolovio je onim svojim čakijom i dao joj pola. Bila je to najslađa večera koju su ikad pojeli, slađa od svake torte, jer je imala ukus vječnosti.