Ispred stare džamije na kraju sela, tamo gde put vodi ka šumi, dedo Ibro je provodio svaki dan. Ibro je bio sitan, pogrbljen čovek sa beretkom na glavi, kojeg je tuga smanjila za pola metra otkako mu je preselila žena Rahima. Bili su u braku pedeset godina. Kad je ona otišla, Ibro je ostao kao drvo bez korena.
Da ne bi uvenuo od tuge, Ibro je sebi zadao zadatak. Napraviće hajr česmu. Javnu česmu, da se putnik namernik napije vode i prouči Fatihu za njegovu Rahimu. Nije imao para za majstore. Radio je sam. Skupljao je kamen po potocima, klesao ga starim dletom, mešao malter u kanti. Ruke su mu bile krvave, leđa su pucala, ali oči su mu sijale dok je slagao kamen po kamen. “Ovo je za moju Rahimu,” šaputao je svakom kamenu.
Selo ga je gledalo sa poštovanjem, ali omladina… omladina je bila druga priča. Kenan i njegova ekipa su se okupljali tu blizu, pili pivo, galamili. Kenan, vođa čopora, imao je 18 godina i bes u sebi na ceo svet. Smejali su se Ibri. “Vidi ga, Siziče! Gradiš taj spomenik tri meseca, a ni do kolena nije stigao!” dobacivali su. Ibro bi samo digao ruku u znak pozdrava i nastavio da radi.
Jedne subotnje večeri, Kenan i društvo su bili posebno raspoloženi. Maligani su uradili svoje. “Hajde da vidimo koliko je čvrsta ta dedina građevina,” rekao je Kenan. U par minuta, obesti i divljaštva, srušili su ono što je Ibro gradio mesecima. Razbacali su kamenje, šutnuli kantu sa malterom, polomili šalovanje. Otišli su smejući se, ostavljajući iza sebe ruševinu.
Ibro je došao u zoru, pre sabah-namaza. Nosio je sveže cveće da ugradi u vazu pored česme. Kad je video prizor, cveće mu je ispalo iz ruku. Njegov trud, njegova ljubav, njegov spomenik Rahimi – sve je bilo u prašini. Nije vikao. Nije psovao. Nije zvao policiju. Samo je seo na jedan veliki kamen, pokrio lice žuljevitim šakama i zaplakao. Tiho, starački, bez glasa. Ramena su mu se tresla.
Kenan, koji je živeo u kući preko puta, gledao je to sa prozora. Očekivao je galamu, očekivao je kletve. Bio je spreman da se svađa. Ali ta tišina… taj prizor starca koji plače nad gomilom kamenja kao nad mrtvim detetom… to je Kenana pogodilo jače od šamara. Gledao je Ibru kako ustaje, briše oči rukavom, uzima mistriju i polako, drhtavim rukama, počinje da čisti šut. Počinje ispočetka. Sam.
Kenan tu noć nije mogao da spava. Zatvorio bi oči i video Ibru kako plače. Taj tihi plač mu je odzvanjao u glavi jače od najglasnije muzike. Njegova “pobeda” nad starcem imala je ukus pepela. Osećao se malim, bednim. Osećao se kao niko i ništa.
Sledeće veče, Ibro je ponovo bio tamo. Pod svetlom ulične lampe, mešao je novu turu maltera. Ruke su mu se tresle od umora, leđa su ga izdavala, ali nije odustajao. Kenan je izašao iz kuće. Nije zvao ekipu. Krenuo je sam. Ruke u džepovima, kapuljača na glavi, srce u petama.
Prišao je česmi. Ibro se trgnuo kad je video senku. Stegao je mistriju, očekujući novi napad, novu psovku. U očima mu se video strah, ali i prkos. “Šta je sad?” pitao je Ibro promuklo. “Jeste l’ došli da srušite i ovo malo što sam počeo?”
Kenan je stajao trenutak u tišini. Zatim je polako izvadio ruke iz džepova. Nije imao kamen. Nije imao palicu. Sagnuo se i podigao veliku, tešku kantu sa vodom koju je Ibro jedva vukao.
“Teško je ovo za tebe, dedo,” rekao je Kenan tiho, ne gledajući ga u oči. “Daj meni.”
Ibro je ostao ukopan. Gledao je kako onaj isti dečak koji mu je sinoć srušio svet, sada uzima lopatu i počinje da meša malter. Vešto, snažno, mlado. Kenan je radio u tišini. Dodavao je kamenje. Mešao beton. Znoj mu je curio niz čelo.
Sat vremena su radili bez reči. Samo zvuk metala o kamen i teškog disanja. Kad su podigli zid do visine gde je bio pre rušenja, Kenan je stao. Obrisao je znoj i pogledao starca. “Oprosti, dedo,” rekao je, a glas mu je zadrhtao. “Bio sam pseto. Ne znam šta mi je bilo. Neće ti više niko ni kamenčić pomeriti, kunem ti se.”
Ibro je prišao mladiću. Nije ga udario. Nije ga grdio. Stavio je svoju staru, hrapavu ruku na Kenanovo rame. Oči su mu bile pune suza, ali ovaj put onih drugih. “Sine,” rekao je blago. “Kamen se lako sruši i lako ozida. Ali obraz se teško gradi. Ti si svoj noćas ozidao čvršće od ove česme. Rahmetli Rahima bi ti halalila, a halalim ti i ja.”
Česma je završena za deset dana. Kenan je bio tu svako veče. Ugradili su najlepši kamen. Kad je voda potekla, hladna i bistra, Ibro je prvi napunio šake i umio Kenana. “Da ti voda spere sve loše, sine,” rekao je.
Danas, na toj česmi piše: “Za Rahimu, grade Ibro i Kenan”. Ibro više nije sam. A Kenan? Kenan više nije mangup koji ruši. On je onaj koji čuva. I kad god prođe pored česme, stane, napije se vode i seti se noći kad je naučio da se muškost ne meri snagom kojom rušiš, nego rukom koju pružiš onome ko je pao.