Tišina između dve kuće u malom selu podno Majevice trajala je duže od bilo koje zime koju su stari pamtili. Ibro i Nermin, prve komšije čije su se kuće naslanjale jedna na drugu, nisu progovorili reč tačno dvadeset godina. Međa između njihovih dvorišta nije bila samo ograda od bodljikave žice; bila je to linija fronta, zid tišine i mržnje koji je Ibro podigao i zakleo se da ga nikad neće srušiti.
Sve je počelo onog paklenog leta ’98. godine, kada je suša spržila sve od Tuzle do Save. Ibrov bunar, ponos njegovog imanja, presušio je preko noći. Njegove šljive su pocrnele, a stoka je mukala od žeđi. Ali, samo deset metara dalje, preko ograde, Nerminova bašta se zelenela kao usred proleća. Nermin je imao vode. Ibro nije.
Ljubomora je čudna biljka – raste najbrže kad nema vode. Ibro je u svojoj muci ubedio sebe da mu je Nermin “ukrao žilu”, da je podzemnim kanalima skrenuo vodu u svoj bunar. Jedne večeri, pijan od rakije i besa, izašao je na među i pred celim komšilukom prokleo Nermina.
“Haram ti bilo, lopove!” grmeo je Ibro dok je Nermin stajao pognute glave, držeći kantu s vodom. “Moja deca žedna, a ti zalivaš kukuruz mojom vodom! Da Bog da ti ta voda presela!”
Nermin je pokušao tiho da objasni: “Ibro, bolan, komšije smo, uzmi vode koliko ti treba, nisam ja ništa dirao…”, ali Ibro ga je gađao kamenom. Od tog dana, Ibro je zazidao kapiju prema Nerminu. Zabranio je ženi i deci da pogledaju na tu stranu.
Godine su prolazile. Ibro se mučio, kopao nove bunare koji su davali samo mulj, dok je Nerminovo imanje cvetalo. Ibro je to gledao kao dokaz Nerminove krivice i đavoljeg posla. Mržnja ga je jela iznutra, postao je gorak čovek kojeg su svi izbegavali.
A onda je juče, u tišini, Nermin umro. Srce ga je izdalo dok je cepao drva.
Danas je bila dženaza. Celo selo se okupilo da isprati “dobrog Nermina”, kako su ga zvali. Svi osim Ibre. On je sedeo iza navučenih zavesa, pušio cigaru za cigarom i gunđao kako je “lopov konačno otišao pod zemlju, gde mu je i mesto”. Nije hteo ni fatihu da prouči.
Kada je noć pala i selo utihnulo, Ibro nije mogao da spava. Neka mračna sila ga je vukla napolje. Uzeo je veliku baterijsku lampu i pajser. Hteo je da ode tamo, u Nerminovo dvorište, sad kad nikoga nema. Hteo je da otvori taj prokleti bunar, da vidi svojim očima tu “ukradenu žilu” i da je zatrpa kamenjem, da naplati dug za sve ove godine suše i sramote.
Preskočio je ogradu lako, kao da je opet mladić. Dvorište je bilo jezivo tiho. Došao je do starog kamenog bunara, sklonio teški drveni poklopac i uperio svetlo u dubinu, spreman da vidi dokaz svoje dvodecenijske mržnje.
Ali ono što je svetlost lampe otkrila na dnu bunara nateralo ga je da ispusti pajser iz ruke. Zvuk metala koji udara o kamen odjeknuo je kao pucanj u noći, ali Ibro to nije ni čuo. Gledao je u nešto što nije mogao da shvati, nešto što je srušilo sav njegov svet u jednoj sekundi.
Na dubini od tri metra, tik uz zid od vlažnog kamena, nije bilo nikakve skrivene pumpe koja “vuče” vodu. Tamo je stajala debela, plastična cev, ali nije išla ka Nerminovoj kući. Bila je okrenuta suprotno. Prolazila je kroz zid bunara, direktno kroz zemlju, ispod one proklete ograde, pravo ka Ibrovom presušenom izvoru.
Ibro je drhtavom rukom pratio liniju cevi. Pored nje je visio stari, zarđali ventil na kojem je rukom, crvenom farbom, bilo napisano: “Za Ibru”.
Nije mogao da diše. Vazduh mu je stao u grlu kao komad stakla. Spustio je lampu i uhvatio se za glavu, dok mu je mozak grozničavo premotavao slike iz prošlosti. Setio se svih onih noći kada je čuo neko tiho zujanje iz Nerminovog dvorišta i mislio da ovaj “krade”. Setio se kako je njegov bunar, iako zvanično presušio, uvek imao taman toliko vode da napoji stoku, a on je to pripisivao “Božijoj milosti”.
Nije to bio Bog. Bio je to Nermin.
Nermin, kojeg je pljuvao i kleo. Nermin, koji je znao da je Ibro previše ponosan da zatraži pomoć. Nermin, koji je delio svoju vodu, litar po litar, noću, krišom, da ne povredi Ibrov ego. Dok je Ibro njega nazivao lopovom, Nermin je sebi zakidao da bi komšija imao.
Ibro je izašao iz bunara teturajući se kao pijanac. Pao je na kolena u tuđu travu, travu čoveka kojeg je mrzeo dve decenije.
“Nermine…”, šapnuo je u mrak, ali mrak nije odgovarao. “Brate moj… šta sam to uradio?”
Otrčao je do Nerminove kuće i lupao na vrata dok mu zglobovi nisu prokrvarili. Vrata je otvorila Nerminova žena, Fatima, u crnini, očiju natečenih od plača. Kad je videla Ibru, nije se iznenadila. Nije bilo besa u njenim očima, samo beskrajna tuga.
“Znala sam da ćeš doći, Ibro,” rekla je tiho. “Čekao te je dvadeset godina da dođeš na kafu. Svaki dan je stavljao fildžan viška.”
Ibro je pao pred njom, ljubeći prag kuće u koju nije kročio pola života. Plakao je glasno, muški, onako kako plače čovek koji je upravo sahranio samog sebe.
“Zašto, Fatima? Zašto mi nije rekao? Zašto me nije udario, oterao, rekao istinu?” jecao je Ibro.
“Zato što je znao da bi te istina ubila više od suše,” rekla je ona, spuštajući ruku na njegovo rame. “Rekao je: ‘Ibro je ponosan čovek, nek misli da ima svoju vodu. Bolje da mrzi mene nego da mrzi sebe što ne može porodicu da napoji’.”
Sutradan, na svežoj humci na seoskom mezarju, stajao je Ibro. Nije više bilo onog gorkog, besnog čoveka. Stajao je pognut, slomljen. Svojim rukama je srušio ogradu između dva dvorišta.
Od tog dana, Ibro više nikad nije pio vodu iz svog bunara. Svaki gutljaj mu je imao ukus Nerminove dobrote i njegovog sopstvenog greha. I svakog dana, do kraja života, Ibro je sedeo na tremu, s dva fildžana kafe, čekajući oprost koji nije mogao sam sebi da da.