Šuma iznad sela, tamo gdje se Bosna lomi u brda, bila je zatrpana snijegom do koljena. Ta šuma je bila “krvava međa”. Lijevo je bilo Mustafino, desno Jovanovo. Između njih – decenije šutnje, poprijekih pogleda i onog teškog balkanskog “ne diraj moje”. Jovan je bio krupan čovjek, gorštak, koji je svoju šumu čuvao kao oči u glavi. Znao je svako stablo koje je njegov djed posadio. Tog ledenog januarskog jutra, dok je pio rakiju da se zagrije, Jovan je čuo zvuk koji svaki seljak mrzi više od groma – zvuk motorne testere na svojoj zemlji.
“Majku mu lopovsku!” opsovao je Jovan, tresnuo čašicu o sto i zgrabio lovačku pušku sa zida. “Opet kradu. E sad će da vide čija je to djedovina.” Obukao je teški gunj, navukao čizme i krenuo uzbrdo, gazeći prtinu kao ranjena zvijer. Bijes mu je grijao uši. Mislio je da su šumokradice iz grada, oni što sijeku i prodaju.
Ali kad je stigao do starog hrasta, na samoj granici parcela, stao je kao ukopan. Nije bio kamion. Nije bila banda. Pored oborenog graba, na Jovanovoj zemlji, stajao je Mustafa. Njegov prvi komšija. Čovjek s kojim nije progovorio “dobar dan” još od devedesetih, iako su im kuće udaljene sto metara. Mustafa je bio star, ispijen. Testera mu je ispadala iz drhtavih ruku. Pokušavao je da isiječe drvo koje je palo preko međe, ali nije imao snage. Bio je slabo obučen, u nekoj tankoj jakni, a lice mu je bilo sivo od hladnoće i straha.
Jovan je repetirao pušku. Zvuk metala odjeknuo je šumom kao pucanj. Mustafa se trgnuo. Ugasio je testeru. Okrenuo se i vidio Jovana sa cijevi uperenom u njegova prsa. “Jovane…” rekao je Mustafa tiho, a para mu je izlazila iz usta. “Na mom sječeš, Mustafa?” zagrmio je Jovan, ne spuštajući pušku. “Znaš li ti čije je ovo? Znaš li gdje je međa? Ili misliš da ako je zima, da ja ne vidim?”
Mustafa je spustio pogled. Nije se branio. Nije se svađao. Samo je uzdahnuo onako kako uzdiše čovjek koji je dotakao dno. “Znam, Jovane. Znam da je tvoje. Halali. Pucaj ako hoćeš, i onako me sramota ubija više od metka.” Jovan je žmirnuo. Očekivao je inat. Očekivao je svađu. “Šta te sramota?” upitao je grublje nego što je htio. Mustafa je pokazao rukom prema svojoj kući u dolini, iz čijeg se dimnjaka nije vidio dim. “Fatima mi je bolesna, Jovane. Leži već tri dana. Nemamo drva. Potrošili smo zadnju cjepanicu sinoć. Nemam para da kupim, penzija kasni… Krenuo sam u svoje, ali tvoje je drvo bilo bliže, palo je… Mislio sam, nećeš zamjeriti. Ali krađa je krađa. U pravu si.”
Mustafa je ostavio testeru u snijegu i krenuo polako prema selu, pognute glave, ostavljajući i drvo i ponos u Jovanovoj šumi. Očekivao je da ga Jovan opsuje, ili prijavi policiji. Jovan je gledao u leđa tog starca. Gledao je u onu tanku jaknu. Gledao je u drvo koje leži. Spustio je pušku.
Mustafa je napravio tek nekoliko koraka kroz snijeg kada je iza sebe čuo Jovana kako viče. “Stani, Mustafa!” Starac je stao. Ramena su mu se slegla, očekujući psovku ili udarac. Ali umjesto toga, čuo je zvuk motorke. Jovan je upalio Mustafinu testeru. Mustafa se polako okrenuo. Jovan nije držao pušku. Puška je bila naslonjena na drvo. Jovan je držao testeru i sjekao ono oboreno deblo na trupce, snažno i brzo, onako kako samo drvosječa zna. Isjekao je cijelo drvo za pet minuta.
Onda je ugasio mašinu, obrisao znoj sa čela i pogledao Mustafu. “Šta gledaš?” rekao je Jovan, ali u glasu više nije bilo bijesa, samo neke grube, muške topline. “Nećeš valjda ti sa tom kilavom kičmom da tegliš ovo? Skloni se.” Jovan je skinuo svoj debeli kožni kaiš, povezao drva u naramak koji bi malo ko mogao da podigne, i zabacio ga na svoja leđa. “Vodi kući,” rekao je kratko.
Hodali su kroz šumu u tišini. Mustafa je išao naprijed, brišući suze rukavom, a Jovan za njim, stenjući pod teretom, gazeći “srpsku” i “muslimansku” zemlju koja je pod snijegom bila ista – bijela i hladna. Kada su stigli pred Mustafinu kuću, Jovan je ušao unutra bez kucanja. Bacio je drva pored hladne peći. U sobi je ležala Fatima, pokrivena sa tri jorgana, blijeda kao krpa. Jovan nije rekao ni riječ. Uzeo je sjekiru, nacijepao sitna drva za potpalu i sam zapalio vatru.
Kad je plamen buknuo i peć počela da pucketa, soba se počela zagrijavati. Jovan je ustao, otresao piljevinu sa ruku i krenuo ka vratima. Mustafa ga je uhvatio za ruku. Ruka mu je drhtala. “Jovane… kako da ti se odužim? Bio sam lopov, a ti si…” Jovan ga je prekinuo, stavljajući mu ruku na rame. “Nisi ti lopov, komšija. Ti si muka. A muka nema naciju. I slušaj me dobro…” Jovan je pokazao prstom ka šumi. “Dok je moje šume, Fatima se neće smrzavati. Jel’ jasno? Da te nisam vidio da se kradeš kao hajduk. Kad treba, dođi i traži. Ljudi smo, nismo zvijeri.”
Tog dana, Jovan je otišao kući, uzeo flašu svoje rakije i teglu meda, i vratio se kod Mustafe. Sjedili su pored peći dok je vatra hujala. Mustafa je skuvao kafu. Nisu pričali o ratu, ni o granicama, ni o politici. Pričali su o zimi, o reumi i o tome kako je teško biti čovjek, ali kako je lijepo kad nisi sam. A međa u šumi? Ona je i dalje tamo, na papiru. Ali u snijegu, tragovi Jovanovih čizama koji vode do Mustafine kuće izbrisali su svaku podjelu.