Restoran “Kristal” bio je mesto gde se okupljala gradska elita, mesto gde su se sklapali poslovi uz šampanjac i kavijar. Dara je tu radila kao glavna konobarica već pet godina. Bila je lepa, uvek doterana, sa lažnim osmehom zalepljenim na licu. Niko od tih bogatih gostiju nije znao da Dara živi u iznajmljenoj garsonjeri na periferiji i da se panično plaši siromaštva. Odrasla je u domu za nezbrinutu decu, bez roditelja, i zaklela se sebi da nikada više neće biti “niko i ništa”.
Upravo zato, Dara je prezirala Savu. Savo je bio lokalni prosjak, starac duge, slepljene brade i u kaputu koji je bio više rupa nego tkanina. Savo bi se često motao oko “Kristala”, ne da prosi novac, već da stoji blizu ventilacionog otvora odakle je izlazila toplota iz kuhinje. Ponekad bi, kad je gužva manja, pokušao da uđe u predvorje samo da se ugreje.
Dara je bila ta koja ga je uvek terala. Bila je nemilosrdna. “Gubi se, smrade jedan!” šiktala bi na njega da gosti ne čuju. “Teraš mi mušterije! Zvaću policiju!” Savo bi je svaki put pogledao onim svojim vodenim, plavim očima, koje su imale neki čudan sjaj, i povukao bi se bez reči. Nikada joj nije odgovorio ružno. Nikada nije opsovao. Samo bi uzdahnuo i otišao u mrak. Dara je mrzela taj njegov pogled. Podsećao ju je na bedu iz koje je pobegla.
Te noći, grad je pogodila snežna oluja veka. Vetar je lomio grane, a temperatura se spustila duboko ispod nule. Restoran je bio pun. Unutra je bilo toplo, mirisalo je na pečenu teletinu i skupe parfeme. Muzika je svirala tiho. Dara je letela od stola do stola, pazeći da svakom ugodi, nadajući se dobrom bakšišu.
Oko deset sati uveče, vrata restorana su se naglo otvorila. Ušao je Savo. Vetar ga je bukvalno ugurao unutra zajedno sa oblakom snega. Bio je plav u licu, tresao se kao prut. Nije tražio hranu. Samo je stao pored radijatora na ulazu i sklopio ruke, kao da se moli. Gosti za najbližim stolom su se zgrozili. “Konobarice! Šta je ovo? Jel’ ovo prihvatilište ili restoran?” viknula je jedna gospođa u bundi.
Dara je osetila kako joj krv udara u glavu. Menadžer je gledao popreko. Njen posao je visio o koncu. Besna, prišla je Savi. “Rekla sam ti da ne dolaziš ovde!” prosiktala je. Zgrabila ga je za rukav onog prljavog kaputa. Savo je pokušao da se odupre, slabašno. “Samo pet minuta… ćer… gospođo… samo da osetim prste…” promucao je, zubi su mu cvokotali.
“Napolje! Odmah!” Dara nije slušala. Gurala ga je ka izlazu. Otvorila je teška staklena vrata i gurnula starca u belu, ledenu zavesu napolju. Savo je pao na sneg. Pokušao je da ustane, pružio je ruku ka njoj. Nešto je hteo da joj kaže, usta su mu se micala, ali vetar je odneo reči.
Dara je zalupila vrata i zaključala ih. Otresla je ruke kao da je dodirnula gubu. “Izvinite, gospodo,” rekla je sa svojim profesionalnim osmehom, okrećući se gostima. “Neće vas više uznemiravati.” Ostatak večeri je radila kao da se ništa nije desilo, ali onaj prizor starca koji pada u sneg joj nije izlazio iz glave.
Jutro je svanulo sivo i hladno, a grad je bio okovan ledom. Dara je došla na posao ranije, nervozna, sa nekim teškim predosećajem u stomaku koji nije umela da objasni. Čim je ušla u restoran, videla je da nešto nije u redu. Muzika je bila isključena, a kod šanka su stajala dva policajca i razgovarala sa menadžerom. Gosti su šaputali. Kada je menadžer ugledao Daru, lice mu je prebledelo. Pokazao je prstom na nju.
Jedan policajac, stariji čovek sa tužnim očima, prišao joj je polako. Skinuo je kapu. “Vi ste Dara?” upitao je dubokim glasom. Dara je klimnula glavom, drhteći. “Jutros smo, par ulica odavde, pronašli telo starijeg muškarca. Smrzao se tokom noći. Nije imao dokumenta, ali konobari kažu da ste ga vi sinoć poslednja videli.”
Dara je osetila kako joj tlo izmiče pod nogama. “Ja… ja sam ga samo zamolila da izađe. Terao je goste,” pravdala se, glas joj je postajao piskav. “Nisam znala da će…” Policajac ju je prekinuo podizanjem ruke. “To sad nije važno. Važno je ovo. Našli smo ovo u njegovom unutrašnjem džepu, čvrsto stisnuto uz grudi. Na koverti piše samo jedno ime: ‘Dara’.”
Pružio joj je prljavu, izgužvanu kovertu. Dara ju je uzela drhtavim rukama. Otvorila ju je. Unutra nije bilo novca. Bio je samo jedan papir ispisan drhtavim rukopisom i… jedna polovina stare, nemačke novčanice od sto maraka. Ona žuta, velika novčanica. Icepana tačno po sredini.
Dara je ispustila krik. Zgrabila je svoj novčanik, i iz tajne pregrade, gde je čuvala jedinu uspomenu iz doma za nezbrinutu decu, izvadila drugu polovinu te iste novčanice. Te dve polovine su se savršeno uklapale. To je bio znak koji joj je vaspitačica dala kad je imala pet godina: “Ovo ti je ostavio otac kad te je doneo. Rekao je da će se vratiti po tebe kad skupi pare i da ćeš ga po ovome poznati.”
Suze su joj zamaglile vid dok je čitala pismo: “Daro, kćeri moja. Oprosti mi. Otišao sam u Nemačku da zaradim da te izvedem iz doma, ali život me je prevario. Radio sam na crno, prevarili su me, razboleo sam se. Trebalo mi je dvadeset godina da te nađem. Nisam hteo da ti se javljam ovakav, prljav i bedan, da te ne sramotim pred tvojom gospodom. Samo sam hteo da te gledam. Da vidim kako si lepa porasla. Hteo sam sinoć da ti dam ovo pismo i da odem zauvek. Ali hladnoća me je stigla. Budi srećna, anđele moj. Tvoj tata, Savo.”
Dara je pala na kolena usred tog luksuznog restorana. Vrisak koji je izašao iz njenih grudi bio je toliko strašan da su gosti ustali sa stolica. Stiskala je one dve polovine novčanice i pismo na grudi, ljubeći papir na kojem je bio poslednji dah njenog oca. “Tata! Tata, vrati se!” urlala je, udarajući šakama o pod.
Menadžer i policajci su stajali pognutih glava, ne usuđujući se da joj priđu. Tog jutra, “Kristal” nije radio. Dara nikada više nije obukla uniformu. Kažu da je godinama posle toga, svake zime, viđana kako hoda ulicama po najvećim mećavama, bez kaputa, tražeći nekoga u snegu, stežući u ruci pola stare novčanice koju nikada nije mogla da potroši, jer je cena koju je platila bila previsoka.