Visoko na planini Goliji, gde vetrovi briju i leti i zimi, živeo je čobanin Radoje. Bio je tvrd čovek, ogrubeo od samoće i mraza, a jedino društvo godinama mu je bio pas Šarov. Šarov je bio mešanac šarplaninca, ogroman, čupav, ali već star. Njuška mu je bila seda, a korak težak. Ipak, Radoje je verovao da ga taj pas čuva bolje od puške. Sve do jedne kobne noći.
Bila je gusta magla, ona planinska koja “pojede” zvuk. Ujutru, kada je Radoje izašao iz kolibe, video je krvav trag u snegu i falilo je jedno jagnje. Najbolje jagnje. Vuk se prikrao, nečujno, i odneo ga ispred samog tora. Radoje je pobesneo. Gubitak jagnjeta za siromaha je kao gubitak dela tela. Ali više od gubitka, bolela ga je izdaja. Gde je bio Šarov?
Našao je Šarova kako spava iza kolibe, sklupčan u senu. Radoju je pala klapna na oči. “Spavaš, džukelo!” zaurlao je Radoje, budeći psa udarcem noge. “Vuk mi odnese jagnje ispred nosa, a ti hrčeš! Ja te hranim, ja ti dajem krov, a ti tako vraćaš?” Šarov je skočio, zbunjen, mašući repom, ne shvatajući zašto je gazda ljut. To mahanje repom Radoja je još više razbesnelo.
Tog popodneva, kod Radoja su svratili i drugi čobani da vide štetu. Radoje, da bi opravdao svoju sramotu što mu je vuk nadmudrio tabor, sav bes je svalio na psa. “Nije vuk kriv, nego ovaj izdajica!” vikao je Radoje pred ljudima, pokazujući na Šarova koji je pognute glave stajao po strani. “Ostario je! Ogluveo! Samo jede džabe! Ne treba mi takav pas!”
Uzeo je svoju dugačku drenovu toljagu. Šarov, koji nikada nije dobio batine od Radoja, prišao mu je puzajući, misleći da ga gazda zove. Radoje ga je udario. Jednom. Dvaput. Pas je zacvileo, onim zvukom koji kida dušu, i povukao se unazad. Radoje nije stao. Poniženje i bes su ga obuzeli.
“Marš odavde!” derao se Radoje, mašući toljagom. “Marš u šumu! Idi vukovima kad si njihov! Ne vraćaj se više na moj prag!” Čobani su ćutali, neprijatno im je bilo da gledaju, ali niko nije smeo da se meša. Radoje je bio previše besan.
Šarov je stajao na ivici šume. Gledao je Radoja onim svojim vernim, smeđim očima. Nije zarežao. Nije pokazao zube. Samo je duboko uzdahnuo, spustio rep među noge i polako, šepajući od udarca, nestao u gustoj magli planine.
Radoje je te večeri seo pored vatre. Bio je sam. “Tako je najbolje,” mrmljao je sebi u bradu, pijući rakiju da ispere gorak ukus u ustima. “Šta će mi pas koji ne čuva? Nabaviću novog, mladog.” Ali tišina oko kolibe bila je previše glasna. Nije bilo onog poznatog disanja pred vratima.
Noć je pala teška i crna, bez mesečine. Radoje nije mogao da zaspi. Vetar je zavijao oko kolibe, a njemu se činilo da u tom zavijanju čuje cvilež svog oteranog psa. Savest ga je grizla, ali ponos mu nije dao da ustane i krene da ga traži. “Snaći će se on,” lagao je sebe. “Životinja je to.” Ali planina ne prašta ni ljudima ni životinjama. Oko ponoći, ovce u toru su se uznemirile. Nije to bilo obično meketanje; bio je to zvuk smrtnog straha.
Radoje je zgrabio sekiru i istrčao napolje. Imao je šta i da vidi. Nije to bio jedan vuk lopov kao prošle noći. Bio je to čopor. Tri para žutih, gladnih očiju svetlela su u mraku. Osetili su da nema čuvara. Osetili su da je tor nebranjen. Radoje je viknuo da ih uplaši, ali vukovi se nisu povukli. Znali su da je čovek spor, a noć njihova.
Vođa čopora, veliki sivi vuk, nije krenuo na ovce. Krenuo je na Radoja. Radoje je zamahnuo sekirom, ali se okliznuo na zaleđenom snegu. Pao je na leđa. Sekira mu je izletela iz ruke. Vuk je zarežao i spremio se za skok. Radoje je gledao smrti u oči. Podigao je ruke da zaštiti vrat, zatvorio oči i pomislio: “Bože, ovo je kazna. Ovo je pravda jer sam izdao onog ko me čuvao.”
U tom deliću sekunde, kad je očekivao ugriz, iz mraka šume se nije začuo lavež. Začuo se urlik. Divlji, strašan urlik, pun besa i snage. Nešto ogromno i čupavo je preletelo preko Radoja i sudarilo se sa vukom u vazduhu. Bio je to Šarov. “Izdajica”. Pas koga je prebijenog oterao u smrt.
Šarov se borio kao demon. Iako star, iako prebijen od gazdine ruke, u njemu je proradila ona drevna krv planinskih pasa koji ne daju na svoje. Grizao je, rvao se, primao udarce zuba koji su bili namenjeni Radoju. Druga dva vuka su skočila na njega. Šarov je bio sam protiv trojice. Krv je prskala po snegu, ali Šarov nije ustuknuo ni korak. Branio je Radoja telom, kao živi štit.
Borba je trajala kratko, ali se Radoju činila kao večnost. Videvši takvu silinu otpora, i čuvši Radoja koji je uspeo da dohvati sekiru i krene u napad, vukovi su podvili repove i pobegli u mrak. Ostala je tišina. Samo teško, hroptavo disanje u snegu.
Radoje je bacio sekiru i pao na kolena. “Šarove! Šarove, brate moj!” vikao je, hvatajući krvavu glavu svog psa u krilo. Šarov je bio izujedan. Stomak mu je bio rasparan. Život je isticao iz njega. Radoje je plakao kao dete, ljubeći onu njušku koju je juče udarao. “Oprosti mi, molim te, oprosti mi! Nisam znao… nisam znao…”
Šarov je polako otvorio oči. Nije bilo prekora u njima. Samo onaj isti, beskrajni mir. Poslednjim atomom snage, pas je pružio jezik i liznuo Radojevu suzu sa obraza. Kao da kaže: “Sve je u redu, gazda. Zato sam tu.” Telo mu se opustilo. Izdahnuo je na rukama čoveka koji ga je oterao, a za koga je on dao život. Radoje ga je sahranio tu, ispred praga. I kažu da od te noći, Radoje više nikada nije uzeo drugog psa. Govorio je: “Imao sam jednog, boljeg od ljudi, al’ nisam bio čovek prema njemu.”