U jednoj staroj sarajevskoj mahali, na raskrsnici gdje se kaldrma spaja sa novim asfaltom, stajala je kamena česma. Nije bila velika, niti ukrašena zlatom, ali voda koja je iz nje tekla bila je hladna kao led i čista kao suza. Na kamenoj ploči iznad lule pisalo je arapskim slovima: “I od vode smo sve živo stvorili”, a ispod toga: “Hajr (zadužbina) hadži-Saliha, putniku namjerniku”. Ovu česmu je već pedeset godina održavao dedo Ibro.
Ibro je bio starac koji je pamtio bolja vremena. Svakog jutra, prije sabaha, došao bi da omete lišće oko česme, da oriba korito i da se napije “najslađe vode na dunjaluku”. Ta česma je bila srce mahale. Tu su se djeca prskala ljeti, tu su nene punile bidone, tu su taksisti stajali da se rashlade. Ali, vremena su se mijenjala. Stare kuće su rušene, a na njihovom mjestu nicale su moderne zgrade od stakla i betona.
Jednog utorka, tišinu mahale prekinula je buka teških mašina. Žuti bageri i kamioni stigli su pred česmu. Iz crnog džipa izašao je mlad čovjek u skupom odijelu, sa tamnim naočalama i projektom u ruci. Bio je to investitor, vlasnik građevinske firme koja je kupila parcelu iza česme. Ali, po novom planu, i česma je smetala. Trebalo je tu da bude ulaz u podzemnu garažu.
Ibro je stajao naslonjen na svoj štap i gledao. Kad je vidio da bager kreće ka kamenom koritu, srce mu je preskočilo. Istrčao je onako star i stao ispred metalne kašike. “Stani!” viknuo je. “Stani, bolan, šta to radiš? Zar na svetinju?” Radnik u bageru je zakočio. Investitor je prišao, nervozno gledajući na sat. “Dedo, skloni se. Imamo dozvolu. Ovdje se pravi luksuzni kompleks. Česma se ruši.”
Ibro se nije pomjerio ni milimetar. “Sinko,” rekao je mirno, ali glas mu je bio tvrd kao onaj kamen. “Ovo je vakuf. Zadužbina. To nije ni moje, ni tvoje. To je Božije i narodno. Ko sruši vodu, srušio je sebi sreću.” Investitor se nasmijao. “Dedo, ne budi smiješan. Vrijeme je novac. Evo ti…” Izvadio je novčanik i izvukao dvije krupne novčanice. “Evo ti sto maraka, idi popij kahvu negdje i pusti ljude da rade. Napravićemo mi ljepšu fontanu u holu zgrade, sa led svjetlima.”
Ibro je pogledao novac s gađenjem, kao da mu neko nudi otrov. “Led svjetla ne gase žeđ, sinko. A obraz se ne kupuje parama.” Bacio je štap na zemlju, skinuo svoju beretku i sjeo na pločnik, leđima naslonjen na česmu. Prekrstio je ruke. “Ako hoćeš da rušiš, moraš prvo preko mene. Ja sam se s ove česme abdestio (umivao za molitvu) hiljadu puta. Ne idem nigdje.”
Investitor je pocrvenio od bijesa. Mahala je počela da se okuplja. Ljudi su izlazili na prozore. “Dedo, zvaću policiju! Ometaš posjed!” vikao je biznismen. Ibro je zažmirio i počeo tiho da uči dovu (molitvu). Bagerista je turirao mašinu, stvarajući oblak dima, pokušavajući da uplaši starca. Ali Ibro je sjedio mirno, kao kip, spreman da postane dio te česme ako treba.
Bagerista, momak iz Srebrenika, ugasio je mašinu. Tišina je ponovo zavladala, teška i napeta. Otvorio je vrata kabine i doviknuo investitoru: “Gazda, ja ne mogu! Otjeraj me, ne plati me, ali ja preko živa čovjeka neću. I ja imam oca kod kuće.” Izašao je iz bagera i sjeo na trotoar, paleći cigaretu drhtavim rukama.
Investitor je bio bijesan. Lice mu je bilo crveno, žile na vratu su iskočile. “Svi ste vi ludi! Ovo je milion maraka uloga! Skloni se, starče, ili ću ja…” Krenuo je prema Ibri, ali tada se sa obližnje džamije začuo ezan za podne-namaz. Glas mujezina se razlio mahalom: “Allahu Ekber, Allahu Ekber…”
Ibro nije ustao da se svađa. Nije ni pogledao bijesnog čovjeka. Samo je mirno, tu na prašnjavom asfaltu ispred česme, prostro svoju jaknu umjesto serdžade. Okrenuo se prema Kibli i počeo da klanja. Nije ga bilo briga za bagere, za novac, za prijetnje. Predao se Onom ko je jači od svih investitora.
Investitor je stao. Gledao je tog starca kako pada na sedždu (spušta lice na tlo), potpuno predan i miran. Vrućina je bila nesnosna. Znoj mu je curio niz leđa. Mahinalno, ne znajući šta drugo da radi dok čeka da starac završi, prišao je česmi da se umije.
Pustio je vodu. Hladna, bistra voda je potekla preko njegovih skupih satova i prstenja. Pljusnuo je lice. Napio se iz šake. I tada, taj ukus… Taj specifični, oštri ukus planinske vode pogodio ga je kao grom. Slike su mu bljesnule pred očima. Vidio je sebe kao bosonogog dječaka u iscijepanoj majici, kako trči za loptom, a onda pije sa slične česme u svom rodnom selu koje je odavno zaboravio jureći za karijerom. Sjetio se svog dede koji mu je govorio: “Sine, kad se napiješ vode, zahvali Bogu i onom ko je česmu napravio.”
Ibro je završio namaz, predao selam na desnu i lijevu stranu, i pogledao investitora. Mladić je stajao mokrog lica, naslonjen na mokar kamen, i plakao. Nije to bio plač od bijesa, već onaj tihi plač kad se duša lomi.
“Dedo…” rekao je investitor promuklo. “Jel’ ova voda uvijek ovako hladna?” “Uvijek, sinko. I ljeti i zimi. To je Božija milost.” Mladić je obrisao lice rukavom sakoa od hiljadu eura. Izvadio je onaj projekat, one papire zbog kojih je došao da ruši, i pred svima ih poderao napola.
“Neka ide garaža metar udesno,” rekao je glasno da ga radnici čuju. “Mijenjamo plan. Česma ostaje. I ne samo da ostaje, nego ćemo je obnoviti. Stavićemo novu rasvjetu okolo, da sija noću, i klupe da narod može sjediti.” Okrenuo se Ibri, uhvatio njegovu žuljevitu ruku i poljubio je. “Halali mi, dedo. Zaboravio sam ko sam. Hvala ti što si me podsjetio da se žeđ ne gasi betonom.”
Tog dana bageri su otišli, ali česma je ostala. I danas, ispred te nove, moderne zgrade, stoji stara kamena ljepotica. A na njoj je, ispod imena starog dobrotvora, dodana još jedna mala ploča: “Obnovio onaj koji se sjetio da je nekad bio žedan.”