Srijeda, 17:00 sati. Autobuska stanica u Štutgartu (Stuttgart ZOB). Kiša je rominjala, ona sitna, dosadna njemačka kiša koja ti ulazi u kosti. Mirza je stajao ispod nadstrešnice, nervozno gledajući na sat. Imao je 24 godine, studirao je informatiku i srijeda mu je bila najgori dan. Ne zbog predavanja, nego zbog obaveze koju je mrzio: morao je da čeka autobus iz Bosne.
Tačno u 17:15, iza krivine se pojavio masivni autobus sa bosanskim tablicama. Bio je prljav od puta, a kad su se vrata otvorila, iz njega je zapahnuo onaj specifičan miris – mješavina nafte, jeftine kafe, cigareta i znoja. Mirza je napravio grimasu. Vozač, brko sa čačkalicom u ustima, izašao je i počeo da vadi torbe. “Aaa, evo ga Mirza! Imaš pošiljku od Hatidže!” viknuo je vozač veselo.
Izbacio je pred Mirzu onu poznatu, kariranu pijačnu torbu, zalijepljenu selotejpom sa svih strana. Bila je teška kao tuč. Mirza ju je jedva podigao, promrmljao “hvala” i dao vozaču pet eura za “kafu”, kako je red. Vukao je tu torbu do svog stana kao da vuče kamenje, ljut na nenu, ljut na Bosnu, ljut na sebe.
Kad je ušao u svoj moderan, bijeli stan, bacio je torbu na pod. Rasporio je selotejp nožem. Unutra je, kao i svake srijede, bio “paket preživljavanja”: dvije tegle pekmeza od šljiva, tegla ajvara, suhe šljive, orasi i, naravno, par debelih, vunenih čarapa koje bodu kožu. “Aman, neno,” uzdahnuo je Mirza naglas. “Šta će mi ovo? Imam Nutellu, imam grijanje na podu. Ko će nositi ove čarape u Štutgartu?”
Čarape je gurnuo u dno ormara, gdje ih je bilo već deset pari. Pekmez je stavio u špajz, pored ostalih neotvorenih tegli. Često bi tegle podijelio kolegama ili bi se pokvarile pa bi ih bacio. Nije on bio gladan. Njegov frižider je bio pun njemačkih delikatesa. Nena je živjela u prošlosti, mislila je da je u Njemačkoj još uvijek ’45. i da se gladuje.
Telefon bi zazvonio sat vremena kasnije. “Alo, sine Mirza? Je l’ stigla torba?” čuo bi se drhtav, starački glas nene Hatidže. “Jeste, neno, stigla je. Hvala ti,” odgovorio bi Mirza, kucajući poruke na laptopu. “Jesi probao pekmez? Ove godine su šljive bile slatke k’o med. I obuci one čarape, hladno je gore kod vas.” “Hoću, neno, hoću. Moram da učim sad. Čujemo se,” prekinuo bi razgovor brzo. Nije čuo tugu u njenom “Allahamanet, sine”.
Tako su prolazile srijede. Jedna, druga, pedeseta. Torba je stizala, Mirza je gunđao, nena je zvala. To je bio ritual za koji je Mirza mislio da će trajati vječno. Ali ove srijede, autobus je kasnio. Mirza je cupkao na stanici, gledajući u telefon. Konačno, autobus je stigao. Vrata su se otvorila. Mirza je krenuo naprijed da uzme torbu i da što prije ode.
Međutim, vozač nije otvorio prtljažnik. Izašao je napolje polako, bez čačkalice u ustima. Skinuo je kapu. Nije se smijao. Prišao je Mirzi i stavio mu tešku ruku na rame. “Mirza, sine,” rekao je tiho, a glas mu je bio promukao. “Danas nema torbe.”
“Kako misliš nema?” pitao je Mirza, osjećajući kako mu se grlo steže. Vozač je uzdahnuo i oborio pogled. “Hatidža je preselila jutros, pred zoru. Spremalaje ovu torbu sinoć, kažu komšije, al’ nije dočekala da je pošalje. Srce je izdalo. Dženaza je sutra iza ikindije.” Mirza je ostao da stoji na toj hladnoj njemačkoj kiši dok je autobus odlazio. Nije bilo torbe da mu oteža ruke, ali odjednom je osjetio teret na prsima težak tonu. Nije bilo karirane plastike, nije bilo mirisa sela. Samo praznina.
Vratio se u stan kao u bunilu. Sjeo je na kauč i gledao u telefon. Bilo je 18:30. Vrijeme kad nena zove. Čekao je. Minuti su prolazili, pretvarajući se u sate. Tišina u stanu je bila nepodnošljiva. Nikad nije shvatio koliko je taj drhtavi glas ispunjavao ove hladne zidove toplinom. “Jesi li jeo, sine?” Odzvanjalo mu je u glavi. A on je lagao da jeste, samo da prekinu vezu.
Skočio je kao oparen i otrčao u špajz. Kopao je po policama, bacajući konzerve i kutije tjestenine. Tražio je. Morao je da nađe nešto. Bilo šta njeno. Srce mu je lupalo. Sjetio se da je prošle sedmice htio da baci teglu pekmeza jer je “poklopac bio hrđav”, ali ju je samo gurnuo u ćošak. Našao ju je. Prašnjavu, gurnutu iza nekih njemačkih sosova. Zgrabio ju je kao da je od zlata.
Otvorio je poklopac. Kvrc. Miris šljiva, onaj pravi, gusti miris bosanske jeseni, zapahnuo ga je. Ali unutra, na samom vrhu, preko gustog pekmeza, stajao je komadić papira iz trgovačke sveske, pažljivo umotan u prozirnu foliju da se ne zamasti. Nena nikad prije nije slala poruke. Mirza je drhtavim prstima izvadio papirić i razmotao ga. Slova su bila krupna, nesigurna, pisana rukom koja se tresla.
“Sine moj. Znam ja da ti tamo imaš svega. Znam da imaš i ljepšeg i slađeg. Ne šalje tebi nena ovo što si gladan. Šaljem ti da mirišeš na našu avliju. Da ne zaboraviš ko si. Jer, dok jedeš ovo moje, ja znam da sam s tobom u toj tuđini. Jedi, dušo moja, da ti ne bude hladno oko srca.”
Mirza je pao na koljena na pločice kuhinje. Papir mu je ispao iz ruke. Zario je prste u teglu pekmeza i prinio ustima, ne tražeći kašiku, ne tražeći hljeb. Gutao je taj slatki pekmez pomiješan sa slanim suzama koje su mu tekle niz lice. Nikad u životu nije osjetio takav ukus. Bio je to ukus čiste, bezuslovne ljubavi koju je godinama bacao u smeće.
Te noći, Mirza nije uključio grijanje. Otišao je do ormara, izvukao one debele, vunene čarape koje su ga “bockale” i navukao ih na noge. Legao je u krevet sklupčan, osjećajući kako ga ta gruba vuna grije bolje od bilo kojeg radijatora. Nena je bila u pravu. Nije njemu bilo hladno na nogama, bilo mu je hladno oko srca. A sad, dok je mirisao na šljive i vunu, konačno je bio kod kuće.