Jesen je te godine stigla rano u dolinu, bojeći šume u zlatno i crveno, ali u srcu gazde Marka vladala je samo siva, hladna zima. Njegovo imanje bilo je najveće u tri sela, opasano visokim kamenim zidovima i kapijama od kovanog gvožđa koje su retko bile otvorene za goste. Unutar tih zidina, grane su se savijale pod teretom najkrupnijih, najsočnijih jabuka u kraju, ali Marko u tom obilju nije video radost; video je samo profit i vlasništvo koje mora po svaku cenu zaštititi.
Marko je bio krupan čovek, ogrubeo od brige i moći, čije se lice retko smejalo. Seljani su ga se plašili, sklanjali su mu se s puta kada bi jahao svog crnog konja, znajući da njegova ruka, navikla na bič, ne prašta greške. Ali niko nije znao da iza te surovosti stoji očaj oca čiji se svet ruši unutar četiri zida njegove raskošne kuće.
Tog vetrovitog popodneva, Marko je obilazio voćnjak, proveravajući ogradu. Svaka jabuka bila mu je važna, svaka voćka prebrojana. Dok je jahao uz donju ivicu imanja, oštro oko mu je uhvatilo pokret u visokoj travi. Neko je bio unutra. Neko se usudio da dira njegovo.
Sjašio je tiho, stežući kožni bič u ruci, i prikrao se iza reda stabala. Tamo, pored najstarije jabuke, stajao je dečak. Bio je to mali Jovo, seosko siroče koje je spavalo po štalama i živelo od milostinje. Bio je mršav, u prevelikoj, iscepanoj košulji, bosih nogu koje su bile modre od hladnoće.
Marko je posmatrao kako dečak drhtavim, prljavim rukama poseže ka najnižoj grani. Jovo nije grabio, nije trgao. Pažljivo, skoro pobožno, obuhvatio je jednu jedinu, veliku crvenu jabuku. Nije ubrao drugu. Nije napunio džepove. Uzeo je samo tu jednu, poljubio je, i spremio se da je sakrije u nedra.
U tom trenutku, Markov bes je eksplodirao. Nije video gladno dete; video je lopova koji mu otima ono što je njegovo. “Stoj, fukaro!” zagrmeo je glasom koji je naterao ptice da polete sa grana.
Jovo se zaledio. Okrenuo se, oči su mu bile širom otvorene od užasa, ali jabuku nije ispustio. Stegao ju je na grudi obema rukama, kao da štiti srce.
“Zar se tako ulazi na tuđe?” urlao je Marko, prilazeći mu krupnim koracima. “Zar ja radim i krvavim da bi ti krao?”
Pre nego što je Jovo mogao da izusti reč, bič je fijuknuo kroz vazduh. Oštar, bolan zvuk udarca o dečije telo prekinuo je tišinu voćnjaka. Jovo je jeknuo i pao na kolena u blato, ali se nije branio rukama. Ruke su i dalje bile oko jabuke.
Marko nije stao. Udarao ga je po leđima, po nogama, vođen nekim slepim, iracionalnim besom. “Da te naučim pameti! Da nikad više ne pružiš ruku!” Dečak je trpeo udarce, sklupčan u loptu, primajući bol u tišini koja je bila strašnija od vriska.
Kada se Marko konačno zaustavio, zadihan, dečak je ležao u blatu, drhteći. Krv mu je probila kroz tanku košulju na leđima. Marko ga je gurnuo čizmom. “Gubi se! I ako te vidim blizu kapije, pustiću pse!”
Jovo je polako ustao. Njegovo lice bilo je mokro od suza i blata. Pogledao je Marka, ne sa mržnjom, već sa nekom dubokom, teškom tugom koja nije pripadala detetu. I dalje je držao jabuku. Bila je netaknuta. Svojim telom je primio svaki udarac samo da ona ne bi pala na zemlju. Otrčao je šepajući prema rupi u ogradi, nestajući u sumraku.
Marko je ostao sam, brišući znoj sa čela. Osećao je čudnu gorčinu u ustima, ali ju je potisnuo. “Mora se znati red,” promrmljao je sam sebi, pravdajući svoju surovost. Uzjahao je konja i krenuo ka kući, nesvestan da je upravo isprebijao jedinog anđela koji je tog dana kročio na njegovo imanje.
Teška hrastova vrata vile zatvorila su se za Markom, ostavljajući vetar i mrak napolju, ali hladnoća iz njegovih kostiju nije nestala. Ušao je u tišinu svog doma, tišinu koja ga je plašila više od bilo koje oluje. Sluge su hodale na prstima, oborenih pogleda, znajući da je gazda loše volje, ali i deleći njegovu tugu. Na spratu, u velikoj sobi sa pogledom na taj isti voćnjak, ležala je Danica. Njegova jedinica, njegovo sve.
Već mesecima je kopnila. Nepoznata groznica joj je oduzimala snagu, boju sa obraza i sjaj iz očiju. Najbolji lekari iz grada su dolazili, uzimali dukate i odlazili odmahujući glavom. “Nema volje, gazda,” govorili su. “Dete je tužno. Ne jede. Kao da se predala.” Marko bi dao sve svoje voćnjake za jedan njen osmeh, ali taj osmeh nije mogao da kupi ni bičem ni zlatom.
Teškim koracima popeo se uz stepenice, osećajući miris voska i lekova koji je dopirao iz njene sobe. Zastao je pred vratima, brišući grubu ruku o pantalone, pokušavajući da skine nevidljivu krv onog dečaka sa sebe pre nego što dotakne svoje dete.
Tiho je gurnuo vrata. Soba je bila u polumraku, osvetljena samo jednom svećom. Danica je spavala, sitna i krhka u ogromnom krevetu, lica belog poput posteljine. Marko je uzdahnuo, spreman da sedne u fotelju i bdi još jednu noć.
Ali tada mu je pogled pao na njen jastuk.
Srce mu je preskočilo, a dah zastao u grlu. Tik pored Danicinog bledog lica, na snežnobeloj jastučnici, stajala je jarko crvena jabuka.
Nije to bila bilo koja jabuka. Bila je velika, savršena, sa peteljkom na kojoj je još bilo malo zelenog lista. Ali na jednoj strani, jabuka je imala mali trag blata. I malu udubinu, kao da ju je neko previše čvrsto stezao.
Marko je prišao krevetu kao hipnotisan. Prepoznao ju je. To je bila ona ista jabuka. Ona koju je mali Jovo brao. Ona koju je štitio svojim telom dok je bič pucao po njegovim leđima.
Danica se promeškoljila. Trepavice su joj zatreperile i otvorila je oči. Prvi put posle mnogo nedelja, u njima nije bilo one mutne praznine. Sijale su.
“Tata,” prošaputala je, a glas joj je bio slab, ali topao. Polako je podigla ruku i dotakla jabuku.
“Danice… otkud ovo?” pitao je Marko, glasom koji je drhtao.
“Doneo mi je,” rekla je, a blag osmeh joj je ozario lice. “Mali dečak. Jovo. Došao je do prozora pre sat vremena. Čula sam kucanje.”
Marko je morao da se uhvati za stub kreveta da ne padne.
“Bio je… bio je prljav, tata,” nastavila je Danica. “Imao je krv na košulji. Pitala sam ga šta mu je, a on je rekao da se ogrebao na granu dok je brao ovo za mene. Rekao je da je ovo čarobna jabuka. Najlepša u tvom voćnjaku.”
Danica je uzela jabuku u obe ruke, prinoseći je licu da udahne miris.
“Rekao mi je: ‘Uzmi ovo, Danice. Znam da ne voliš supu, ali ovo je slatko. Ovo je sunce. Ako pojedeš, ozdravićeš. Ja sam se borio sa zmajem da je uberem za tebe’.”
Pogledala je oca. “Mislim da je on moj vitez, tata. I znaš šta? Mislim da sam gladna.”
Marko je gledao kako njegova ćerka, koja je odbijala hranu danima, sa slašću grize voćku. Gledao je život koji se vraća u njeno lice. A u isto vreme, osećao je kako on sam umire iznutra.
Dečak nije krao jabuku jer je bio gladan. Nije je krao da bi napakostio. Mali, prebijeni, siromašni Jovo je pretrpeo njegovo bičevanje, primio udarce na svoja leđa, samo da bi sačuvao taj “lek” za devojčicu koju je voleo iz daleka. Nazvao je Marka “zmajem”, ali nije rekao Danici da je taj zmaj njen otac. Poštedeo ga je čak i te sramote.
Gazda Marko, čovek pred kojim su svi drhtali, srušio se na kolena pored kreveta svoje ćerke i zaridao. Nije plakao tiho. Plakao je glasno, bolno, izbacujući iz sebe sav onaj otrov, sav onaj ponos koji ga je napravio slepim.
“Tata, zašto plačeš?” pitala je Danica, spuštajući ruku na njegovu glavu.
“Zato što sam zmaj, kćeri,” jecao je Marko. “Zato što sam zmaj.”
Te noći, Marko nije spavao. Otišao je u selo sa fenjerom, idući od štale do štale, dok nije našao Jova kako spava u slami, drhteći od groznice i bolova. Marko je skinuo svoj skupi kaput, umotao dečaka i doneo ga u svoju kuću na rukama.
Gazda je bičem isprebijao dečaka zbog jedne jabuke, misleći da brani svoje bogatstvo. Ali kada je video tu jabuku na jastuku svog deteta, shvatio je da je pravo bogatstvo ležalo u srcu dečaka kojeg je tukao. Jovo je postao sin kojeg Marko nikada nije imao, a jabuka je postala simbol – ne krađe, već najveće žrtve koju je iko ikada podneo za njegovu porodicu.