Crni Mercedes “S klase”, njemačkih registracija, polako se probijao uskim makadamskim putem prema selu podno planine Vlašić. Za volanom je sjedio Tarik, menadžer u velikoj firmi u Minhenu. Na ruci mu je sijao “Rolex”, a na uhu je bila Bluetooth slušalica preko koje je upravo dogovarao isporuku robe za Hamburg. Bio je to uspješan čovjek, ponos cijele familije, ali lice mu je bilo sivo od umora i stresa.
Stigao je pred staru, ali urednu bosansku kuću. U avliji, pod velikim orahom, sjedio je njegov babo Ibro. Ibro nije nosio sat. Nosio je stari prsluk i upravo je polako, natenane, okretao ručni mlin za kafu. Škrip-škrip… zvuk mlina se miješao sa pjevom ptica i šumom potoka koji je tekao odmah pored ograde.
Tarik je izašao iz auta, nervozno popravljajući sako. “Selam, babo!” rekao je glasno, ali je odmah pogledao na telefon. “Evo me, stigao sam. Imam samo dva dana, znaš kakva je ludnica gore. Nego, jesi li spremio papire? Hajde da to završavamo, da pakuješ stvari.”
Ibro je polako spustio mlin. Nasmiješio se blago, onim osmijehom koji nigdje ne žuri. “Alejkum selam, sine. Polako. De sjedni. Sad će kafa. Voda samo što nije proključala.” Tarik je sjeo na drvenu klupu, ali nije mogao da se smiri. Noga mu je cupkala. “Babo, nemam vremena za kafenisanje. Ozbiljan sam. Šta ćeš ovdje sam? Zima ide. Gore u Minhenu imam stan za tebe, podno grijanje, klinika mi je na pet minuta ako te šta zaboli. Ovdje si u blatu, do prodavnice imaš tri kilometra. Prodaj ovo, idemo da živiš k’o čovjek.”
Ibro nije odgovorio. Ustao je, unio mlin u kuću i vratio se sa džezvom i dva fildžana. Miris pržene kafe, one prave, jake, “zlatne”, raširio se avlijom. Ibro je polako sipao. Nije prosuo ni kap. Pjena je bila gusta. “Izvoli, sine,” rekao je Ibro. “Ova nije iz aparata. Ova je s dušom.”
Tarik je uzeo fildžan, ali je telefon opet zazvonio. Odbio je poziv. “Babo, slušaš li ti mene? Nudim ti život u kojem ne moraš da cijepaš drva i gaziš snijeg. Nudim ti njemačku penziju, doktore, sigurnost. Svi bježe odavde, a ti se inatiš. Zašto?” Ibro je uzeo kocku šećera, umočio je u kafu i polako je stavio u usta. Otpio je gutljaj i zagledao se negdje u daljinu, prema vrhovima planina koje su se kupale u suncu.
Ibro je spustio fildžan na tacnu, onako da kucne, pa pogledao sina pravo u oči. Te oči su bile mirne, duboke kao onaj bunar iza kuće. “Sine,” počeo je tiho, pokazujući rukom na Tarikov zglob. “Vidiš li taj tvoj sat? Znam ja da on košta k’o ova moja cijela avlija. I neka košta, halal ti bilo, ti si ga zaradio.”
Tarik je zbunjeno pogledao u svoj sat. “Pa šta s tim, babo?” “E, vidiš,” nastavio je Ibro, paleći cigaru koju je sam smotao. “Ti gore u toj Njemačkoj imaš sat. Najskuplji, najtačniji. A ja ovdje, sine, imam vrijeme. To je velika razlika. Ti gledaš u kazaljke i trčiš da ih stigneš, a one ti bježe. Ja ne gledam ni u šta. Ja pustim dan da ide kako on hoće, i vidiš čuda – uvijek stignem sve što treba.”
Pokazao je rukom na rijeku koja je šumila. “Kažeš ‘blato’. Ja ne vidim blato, ja vidim zemlju koja me hrani. Kažeš ‘grijanje na dugme’. Sine, kad ja nacijepam drva, ja se dva puta ugrijem – jednom dok radim, drugi put dok gore. Osjećam da sam živ. A gore kod vas? Sve je na dugme, pa su vam i duše postale na dugme. Pritisni za sreću, pritisni za tugu.”
Tarik je zaustio da nešto kaže, da se pobuni, ali mu je glas zapeo u grlu. Telefon je ponovo zavibrirao u džepu. Ibro ga je pogledao. “Javi se, sine. Možda je važno. Možda će svijet stati ako ti ne prodaš taj kamion robe. Ali da ti babo kaže jednu stvar – tamo možeš kupiti kafu od sto eura, u zlatnoj šolji. Ali džaba ti je, kad je piješ sam, s nogu, u trku. Ovdje je kafa možda jeftina, ali ovaj ćeif, ovaj mir da sjedimo ti i ja i slušamo ptice… to se, moj Tarik, ne može platiti onim papirima koje ti nosiš u novčaniku.”
U avliji je nastala tišina. Čuo se samo vjetar u krošnji oraha. Tarik je gledao oca. Vidio je bore na njegovom licu, ruke ispucale od rada, ali vidio je i mir kakav on u Minhenu nije osjetio godinama. Sjetio se kad je zadnji put duboko udahnuo, a da ga nije steglo u grudima. Nije mogao da se sjeti.
Polako, ruka mu je krenula ka džepu. Izvadio je telefon. Dok ga je otac gledao, Tarik je pritisnuo dugme i držao ga dok se ekran nije zacrnio. Ugasio ga je. Bacio ga je na klupu pored sebe, skinuo sako i bacio ga preko ograde. Olabavio je kravatu. “U pravu si, babo,” rekao je Tarik, a glas mu je zadrhtao. “Neka čeka svijet. Neka čeka Minhen. Daj još jednu kocku šećera.”
Naslonio se na drvenu klupu, zatvorio oči i udahnuo miris Bosne. Miris pokošene trave, dima i pržene kafe. Shvatio je da je došao da spasi oca, a zapravo je otac spasio njega. Ostao je ne dva dana, nego dvije sedmice. I to su bile jedine sedmice u godini kad je zaista bio živ.