Bio je Sveti Nikola, najsvečaniji dan u domu Jakova Petrovića. Napolju je vejao gust sneg, pokrivajući selo belim pokrivačem, a unutra je sve mirisalo na tamjan, voštanicu i domaću pogaču. Jakov je bio čovek starog kova, pobožan i pošten, kome su vrata bila otključana za svakog putnika namernika. Kuća je bila puna gostiju, orila se pesma, a slavska sveća je gorela mirnim, visokim plamenom.
Negde oko osam sati uveče, ponestalo je crnog vina. Jakov je ustao sa čela stola, nasmejan i rumen u licu. “Samo vi pevajte, braćo, ide domaćin u podrum po ono ‘kumovsko’ vino što čuvam za posebne prilike,” rekao je i izašao iz tople sobe u hladan hodnik. Sišao je niz stepenice u podrum, gde su stajale kace sa kupusom i sušeno meso. Upalio je svetlo.
Prizor koji je zatekao zaledio bi svakog drugog čoveka. U uglu podruma, nagnut nad zamrzivačem, stajao je čovek u prljavoj, iscepanoj jakni. Držao je džak u koji je već natrpao tri table slanine, flaše rakije i slavski kolač koji je bio spremljen za sutra. Lopov se trgao na svetlost. Ispustio je džak. U ruci mu je zasijao nož. Oči su mu bile pune straha i besa, kao u gonjene zveri. Bio je to Bojan, poznat u selu kao propalica i pijanica, kojeg su svi izbegavali. Jakov je stajao na vratima. Bio je krupniji i jači. Mogao je da ga savlada. Mogao je da zaključa vrata i pozove policiju. Mogao je da viče “Lopov!” i da gosti strče i prebiju ga na mrtvo ime.
Tišina je trajala čitavu večnost. Bojan je drhtao, stežući nož, spreman na najgore. A onda se Jakov prekrstio. Polako je prišao lopovu, ne gledajući u nož, već pravo u njegove uplašene oči. “Srećna ti slava, domaćine,” rekao je Jakov mirnim, dubokim glasom. “Spusti taj nož, ne valja se na današnji dan. A i taj džak spusti, težak je.”
Bojan je bio u šoku. Ruka s nožem je klonula. “Zar nećeš da zoveš policiju?” promucao je lopov. “Došao sam da te pokradem.” Jakov je odmahnuo glavom. “Danas je Sveti Nikola, Bojane. Zaštitnik putnika i sirotinje. Na današnji dan iz moje kuće niko ne sme da izađe ni gladan, ni žedan, a kamoli vezan. Ako si došao da uzmeš hranu, znači da si gladan. A greh je mog doma što komšija mora da krade da bi jeo.”
Jakov je uzeo džak iz Bojanovih ruku i stavio ga sa strane. Zatim je uradio nešto nezamislivo. Uhvatio je prljavog, neobrijanog lopova pod ruku, kao najrođenijeg. “Ostavi to sad. Posle ćemo ti spakovati da poneseš kući. Sad idemo gore. Red je da se prekrstiš, da popiješ rakiju i da ručaš kao čovek.” “Ne mogu gore…” šaputao je Bojan, gledajući svoje blatnjave cipele. “Sramota me je… tamo su ljudi.” “Baš zato idemo,” rekao je Jakov čvrsto. “Da te ljudi vide. I da ti vidiš ljude. Ajde.”
Povukao ga je uz stepenice. Kada su se vrata gostinske sobe otvorila, pesma je stala. Trideset pari očiju se okrenulo ka vratima. Svi su znali ko je Bojan. Svi su videli blato na njemu. Nastao je muk. Jakov je stao na čelo stola, držeći lopova za ruku.
“Braćo i sestre, kumovi,” zagrmeo je Jakov. “Ovo je moj komšija Bojan. Sreo sam ga… na ulazu. Došao je da nam čestita slavu. Napravite mesta ovde, do mene!” Jakov je posadio zapanjenog Bojana na počasno mesto, desno od sebe. Gosti su se zgledali. Neko je hteo da progovori, da pita otkud on tu, ali Jakovljev pogled je bio jasan – u mojoj kući, moj gost je svetinja.
Jakov je sipao punu čašu najboljeg vina i stavio je pred Bojana. Onda mu je odlomio parče pogače. “Jedi, Bojane. Bog nek ti je na pomoći.” Bojan je gledao u taj beli stolnjak, u tu hranu, u ta lica koja ga nisu gledala sa prezirom jer im domaćin nije dao. Ruke su mu se tresle toliko da je prosuo malo vina. Pokušao je da uzme zalogaj, ali nije mogao. Grlo mu se steglo. Odjednom, Bojan je pao licem na sto i počeo da plače. Nije to bio običan plač. Bilo je to jecanje čoveka kome se duša kida. Plakao je glasno, kao dete, tresući se celim telom. Sve godine sramote, gladi i samoće izlazile su iz njega.
Jakov ga nije dirao. Pustio ga je. Samo je stavio svoju tešku ruku na njegovo rame, kao štit. Kada se Bojan smirio, podigao je glavu. Oči su mu bile crvene. “Oprostite…” rekao je tiho, obraćajući se svima, ali gledajući u Jakova. “Ja nisam došao da čestitam. Ja sam došao da ukradem. Ja sam lopov.” Muk u sobi bio je potpun. Jakov se nasmešio blago. “Znamo ko si bio kad si ušao, Bojane. Ali važno je ko ćeš biti kad izađeš.”
Te večeri, Bojan nije pio. Jeo je, slušao priče, i prvi put posle deset godina osetio se kao čovek, a ne kao otpadak. Kada je odlazio, Jakov mu je spakovao onaj isti džak – sa slaninom, rakijom i kolačima. “Ovo nije milostinja,” rekao mu je na vratima. “Ovo je dar. Srećna ti slava. I dođi sutra da cepamo drva, treba mi radnik. Plaćam pošteno.”
Bojan je otišao u snežnu noć, ali ne kao lopov. Sutradan je došao u sedam ujutru. Obrijan. Otrežnjen. Danas, pet godina kasnije, Bojan je Jakovljeva desna ruka. Vodi mu imanje, čuva stoku. Više nikad nije uzeo kap alkohola, niti tuđi dinar. Svake godine, na Svetog Nikolu, Bojan sedi na istom onom mestu, desno od domaćina. I svaki put kad Jakov nazdravi, Bojan zaplače, zahvalan Bogu što ga je one noći uhvatio pravi čovek, a ne policija.