Tog leta, suša je bila tolika da je zemlja pucala kao staklo, a bunari u selu su presušili jedan za drugim. Jedino je gazda Stojan, najbogatiji čovek u kraju, imao bunar koji je još uvek davao hladnu, bistru vodu. Stojan je bio čovek krupnog stasa i sitne duše; vodu je prodavao seljacima za dukate, a kapiju je držao zaključanu, bojeći se da mu neko ne ukrade “tečno zlato”.
Njegov sluga, Petar, bio je siroče koje je Stojan uzeo “iz milostinje” da mu radi za hleb i krov nad glavom. Petar je radio od zore do mraka, trpeći gazdine uvrede i bič, ali je sačuvao meko srce.
Jednog popodneva, kada je sunce pržilo kamen, pred kapiju je stao putnik. Bio je star, obrastao u sedu bradu, odeven u prašnjave rite koje su visile sa njega. Oslanjao se na kvrgav štap i jedva je stajao na nogama. Usne su mu bile ispucale i bele od žeđi.
Stojan je sedeo u hladu verande, pijući hladno vino, dok je Petar cepao drva. Putnik je pokucao štapom o kapiju.
“Domaćine!” zagrebao je glas starca. “Bog ti pomogao. Imaš li kap vode za putnika namernika? Umirem od žeđi.”
Stojan je odložio vino i namrštio se. “Voda se plaća, starče! Imaš li čime da platiš?”
“Nemam dukata, gazda,” rekao je putnik tiho. “Imam samo blagoslov.”
Stojan se grohotom nasmejao. “Blagoslov? Od toga se ne živi! Gubi se odavde! Ne dam vodu badava ni rođenom bratu, a kamoli prosjaku! Idi pij iz bare, ako je nađeš!”
Petar je zastao sa sekirom u ruci. Gledao je starca koji se polako okretao, teturajući se od slabosti. Srce mu se steglo. Znao je da starac neće stići do sledećeg sela. Umreće u prašini.
“Gazda,” usudio se Petar da kaže, “bunar je pun. Jedna čaša nas neće oštetiti…”
“Tišina, pseto!” zaurlao je Stojan i bacio prazan vrč prema Petru. “Ako ti je žao, daj mu svoju krv! Vodu ne dam! A sad nastavi da radiš!”
Petar je pognuo glavu. Ali kada je Stojan ušao u kuću da odrema, Petar je doneo odluku koja ga je mogla koštati krova nad glavom. Uzeo je stari, glineni krčag, napunio ga do vrha najhladnijom vodom iz bunara i uzeo komad hleba i sira koji je čuvao za svoju večeru.
Iskrao se na zadnju kapiju i potrčao za starcem. Stigao ga je na kraju puta, gde je putnik već pao u travu.
“Dedo!” šapnuo je Petar, podižući mu glavu. “Evo. Pij polako.”
Starac je pio halapljivo, dok mu je voda curila niz bradu, vraćajući mu boju u lice. Kada je popio sve, i pojeo sir, pogledao je Petra očima koje su odjednom postale bistre i oštre, nimalo staračke.
“Hvala ti, sinko,” rekao je putnik, a glas mu više nije bio hrapav. “Tvoj gazda ima bunar pun vode, ali dušu suvu kao barut. A ti… ti nemaš ništa, a dao si sve.”
“Morao sam,” rekao je Petar. “Čovek je čoveku brat. Gazda bi me ubio da zna, ali neka. Idite s mirom.”
Putnik se uspravio, dodirnuo Petra po ramenu i rekao čudnu rečenicu: “Sutra u zoru, Petre, voda će teći tamo gde treba, a suša će ostati tamo gde je srce tvrdo.”
Petar se vratio kući, ne shvatajući reči, ali srećan što je spasio život. Stojan ništa nije primetio. Noć je pala na selo, teška i vruća.
Ali jutro je donelo zvuk koji selo nikada nije čulo. Nije to bio zvuk petlova. Bio je to zvuk truba i topota teških, carskih konja.
Zemlja se tresla. Petar je skočio sa svog ležaja u štali, misleći da je zemljotres. Istrčao je u dvorište, gde je gazda Stojan već stajao u donjem vešu, zapanjen.
Pred njihovom kapijom zaustavila se kočija kakvu su viđali samo u pričama. Bila je crna, sa zlatnim grbom na vratima, a vuklo ju je šest belih konja. Oko kočije je bila garda – dvanaest vojnika u svečanim uniformama, sa sabljama o pojasu.
Stojan je prebledeo, a onda mu se lice ozarilo pohlepom. “Knez!” povikao je. “Knez je došao kod mene! Sigurno je čuo za moje bogatstvo! Petre, brzo! Donesi mi najbolje odelo! Otvori kapiju širom!”
Stojan je mislio da su došli da mu kupe imanje ili da ga postave za kmeta. Obukao se brzinom munje i istrčao pred kapiju, klanjajući se do zemlje.
Vrata kočije su se otvorila. Iz nje nije izašao starac u ritama. Izašao je čovek u svilenom odelu, sa ordenjem na grudima, ali sa istim onim oštrim, bistrim očima koje je Petar video juče. Bio je to Knez lično, prerušen u prosjaka, kako je često činio da vidi kako mu narod živi i ko su pravi ljudi u njegovom carstvu.
“Dobro jutro, domaćine,” rekao je Knez, a glas mu je bio hladan kao led.
Stojan se tresao od uzbuđenja. “Vaša Visosti! Kakva čast! Uđite, uđite! Moja kuća je vaša kuća! Imam najboljeg vina, imam pečenja…”
Knez je podigao ruku i Stojan je ućutao. “Ne treba mi tvoje vino, Stojane. Juče sam ti tražio samo čašu vode. I nisi mi je dao.”
Stojan je zinuo. Njegove oči su šetale od Kneza do vojnika, pokušavajući da shvati. “Ali… to… to je bio neki prosjak… nisam znao…”
“Prosjak je čovek, Stojane,” zagrmeo je Knez. “A ti si čoveka oterao da umre žedan pred tvojim punim bunarom. Bogatstvo ti je popilo pamet.”
Knez je tada pogledao preko Stojanovog ramena i ugledao Petra, koji je stajao u pozadini, uplašen, u svojoj prljavoj košulji.
“Ali,” nastavio je Knez, a glas mu je postao topao, “u ovom domu ipak ima plemstva. Samo što ono ne spava u svili, nego u štali.”
Knez je prošao pored skamenjenog Stojana i prišao Petru. “Ti si mi dao svoju večeru, momče. I rizikovao si batine da bi napojio stranca. Rekao si da je čovek čoveku brat.”
Petar je pao na kolena. “Gospodaru…”
“Ustani,” rekao je Knez. “Od danas, ti više nikome ne služiš. Tvoje srce je plemenitije od mnogih dvorana.”
Okrenuo se ka svom pisaru. “Piši. Slugi Petru se dodeljuje imanje u dolini, tri konja i stotinu dukata za početak novog života. Postavljam ga za nadzornika voda u ovom okrugu. Neka on odlučuje ko će piti, jer on zna cenu žeđi.”
Zatim se okrenuo Stojanu, koji je drhtao kao prut. “A tebi, Stojane… tebi ostavljam tvoj bunar. Ali zapamti moje reči: voda teče tamo gde je srce meko.”
Knez je poveo Petra sa sobom. Stojan je ostao sam u prašini. I legenda kaže da je tog istog popodneva, Stojanov čuveni bunar, onaj koji nikada nije presušio, iznenada presahnuo. Voda se povukla duboko u zemlju, bežeći od tvrdog srca, i izbila kao novi izvor tačno na sredini imanja koje je Knez poklonio Petru.
Domaćin je odbio da da vode žednom putniku, ne znajući da pred njim stoji sudija. Njegov sluga je krišom izneo krčag i time kupio svoju slobodu. Tog jutra, carska kočija nije odnela bogataša u dvor, već siroče, dokazujući da se vrata raja ne otvaraju zlatnim ključem, već čašom vode pruženom u nevolji.