U planinskom selu poviše Drine, gdje su zime duge, a hljeb se zarađuje žuljevima, djed Rade je svako jutro počinjao isto. Prvo bi naložio staru peć, a onda bi, onako pogrbljen i sa štapom, otišao do male, drvene štale. Tamo ga je uvijek čekala Rumenka. Bila je to krupna, mirna krava, čije su tople oči bile jedino ogledalo djedove samoće otkako mu je sin poginuo na ratištu, a snaha otišla za boljim životom, ostavivši mu unuka Stefana na odgoj.
Rumenka im je bila sve. Davala je mlijeko za sir koji je Rade prodavao subotom na pijaci, hranila je Stefana i bila jedini razlog što u njihovoj kući nikada nije vladala potpuna glad.
Jednog popodneva, četrnaestogodišnji Stefan se vratio iz škole neobično tih. Nije odmah potrčao u štalu da pomogne djedu, već je sjeo na drvenu klupu ispred kuće, gledajući u svoje stare, iskidane patike.
„Šta je bilo, junače moj? Da te nije neka cura odbila, a?“ našalio se Rade, sjedajući pored njega, brišući znojave dlanove o vuneni prsluk.
Stefan je dugo ćutao, a onda mu je glas pukao. „Svi idu na matursku ekskurziju, djede. Cijeli razred. Danas je bio zadnji rok za prvu ratu. Marko i Nikola su mi se smijali pred svima… Rekli su da ne idem jer si ti previše siromašan da mi kupiš kartu za autobus, a kamoli šta drugo. Rekli su da smrdim na štalu.“
Radu se steglo srce. Taj oštar bol u grudima nije bio od starosti, već od nemoći. Znao je da u kući nema ni pedeset dinara viška. Penziija mu je bila manja od Stefanovih knjiga, a sir se slabo prodavao te jeseni.
„Nemoj da plačeš, sine,“ prošaputao je Rade, milujući dječaka po kosi. „Naći će djed pare. Obećavam ti. Ići ćeš sa svojim drugovima, bićeš isti kao i oni.“
Te noći Rade nije oka sklopio. Gledao je u plafon, slušajući kako vjetar zavija oko kuće. Znao je da postoji samo jedan način. U ranu zoru, dok je Stefan još čvrsto spavao sanjajući putovanja i more, Rade je otišao do seoske kafane gdje se okupljaju nakupci stoke.
„Dajem ti Rumenku za petsto evra,“ rekao je Rade promuklim glasom, obraćajući se bahatom Mesudu, čovjeku koji je znao da nanjuši tuđu muku i spusti cijenu do dna.
„Mnogo je to, Rade. Krava je stara, a i vremena su teška. Može tristo, i to samo zato što smo seoski prijatelji,“ odgovorio je Mesud, čačkajući zube i ne gledajući starca u oči.
Rade je znao da Rumenka vrijedi duplo više. Znao je da prodaje svoju sigurnost, svoj doručak i svoju jedinu prijateljicu u toj tišini. Ali vidio je Stefanove suze.
„Daj te tristo evra,“ rekao je Rade tiho. „Samo… daj ih odmah. I dođi po nju dok dječak nije tu. Ne želim da vidi kako je odvodiš.“
Kad se Stefan vratio iz škole tog popodneva, zatekao je djeda kako sjedi za stolom. Pred njim su ležale tri novčanice od po sto evra, izgužvane i prljave od nakupčevih ruku.
„Evo, sine. Rekao sam ti da će djed naći,“ rekao je Rade, pokušavajući da nabaci osmijeh koji mu nije dopirao do očiju. „Uplati tu ekskurziju. Kupi sebi i nove patike, da ti se više niko ne smije.“
Stefan je vrisnuo od sreće, zagrlio djeda toliko jako da mu je zamalo izbio dah i otrčao u sobu da se spremi. Bio je previše mlad i previše uzbuđen da bi primijetio da djed ne ustaje da nahrani stoku. Nije primijetio ni da je u dvorištu neobično tiho.
Sutradan ujutru, autobus je stao na raskrsnici. Stefan je mahao djedu kroz prozor, sretan, sa novim ruksakom na leđima. Rade je stajao na putu dok autobus nije nestao u oblaku prašine. Tek tada se okrenuo i polako, vukući noge, otišao do štale.
Jasle su bile prazne. Na podu je ostalo samo malo prosute soli i stari kanap koji je Mesud presjekao jer nije mogao da odveže čvor. Rade je sjeo na prevrnutu kantu, pokrio lice rukama i zaplakao tako gorko da se cijela štala tresla od njegovih jecaja. Prodao je srce kuće za sedam dana unukove sreće…
Autobus je stao na istoj onoj raskrsnici, ostavljajući za sobom oblak prašine i grupu veselih tinejdžera. Stefan je iskočio prvi, sa osmijehom koji mu je prekrivao cijelo lice. Na nogama je imao one nove patike, a u ruksaku gomilu suvenira i školjki koje je skupio za djeda. Trčao je uzbrdo, preskačući kamenje, jedva čekajući da ispriča Radu kako izgleda more i koliko je slano.
„Djede! Djede, vratio sam se!“ vikao je Stefan još sa kapije, uletjevši u kuću.
Rade je sjedio za onim istim stolom, u polumraku kuhinje. Pred njim je bio samo komad bajatog hljeba i šolja prokuvane vode. Izgledao je starije nego prije sedam dana, usukan u ramenima i nekako manji.
„Evo tebe, soko moj,“ reče Rade, pokušavajući da ustane, ali noge su mu bile teške. „Hajde, sjedi, pričaj djedu… kako je bilo?“
Stefan je pričao bez prestanka – o hotelu, o brodu, o tome kako su ga drugovi napokon prihvatili. Ali, u jednom trenutku, dječak je stao. Nešto nije bilo u redu. Kuća je bila previše tiha. Miris toplog mlijeka koji je uvijek ispunjavao prostoriju bio je zamijenjen mirisom vlage i hladnoće.
„Djede, idem samo da pozdravim Rumenku, donio sam joj jednu veliku jabuku sa mora!“ reče Stefan i istrča napolje prije nego što je Rade uspio da progovori.
Dječak je naglo otvorio teška drvena vrata štale. Očekivao je poznato mukanje i toplu njušku, ali dočekala ga je samo praznina. Jasle su bile suve, a na kuki je visio samo onaj stari, isječeni konopac. Stefan je stajao nepomično, a jabuka mu je ispala iz ruke i otkotrljala se u slamu.
Istog trenutka, sjećanje mu je bljesnulo pred očima – djedove prljave novčanice, njegovo izbjegavanje da ode u štalu to jutro kad je polazio… Shvatio je. Svaka njegova kafa na moru, svaka vožnja brodom i te nove patike na njegovim nogama – sve je to bila Rumenkina koža.
Vratio se u kuću, sporim, teškim koracima. Djed je i dalje sjedio u istoj pozi, gledajući u svoje čvornovate ruke.
„Prodao si je, zar ne?“ upita Stefan, a glas mu je podrhtavao od bola koji je bio jači od bilo čega što je ikada osjetio. „Prodao si našu hranu… da bih ja išao na ekskurziju?“
Rade je polako podigao glavu. „Ti si mlad, sine. Tebi trebaju uspomene, a meni… meni malo treba. Star sam ja, navikao sam da trpim. Važno je da se tebi niko nije smijao.“
Stefan je pao na koljena ispred djeda, zagnjurivši lice u njegove stare, radničke pantalone, i počeo da jeca tako glasno da se cijela kuća tresla. Bacio je ruksak sa suvenirima u ugao. Mrzio je te patike, mrzio je more, mrzio je svaki trenutak te proklete ekskurzije.
„Vratićemo je, djede… obećavam ti,“ jecao je dječak. „Prodaću telefon, radiću kod Mesuda u klanici cijelo ljeto, cijepaće drva cijelom selu… vratićemo je!“
I Stefan je održao riječ. Cijelo ljeto, dok su se njegovi drugovi kupali na rijeci, on je od zore do mraka radio najteže poslove. Svaki dinar je stavljao u istu onu drvenu kutiju gdje je Rade nekada čuvao ušteđevinu. Selo je brzo saznalo šta je djed uradio, a šta unuk sada radi.
Jednog jutra, krajem avgusta, djed Rade je čuo poznato mukanje pred kapijom. Izašao je drhteći, a tamo je stajao Stefan, znojav i garav od posla, vodeći Rumenku za povodac. Iza njega je stajao Mesud, nakupac, koji je prvi put u životu izgledao postiđeno.
„Evo je, djede,“ reče Stefan sa suzama u očima. „Nisam sakupio sve, ali Mesud je rekao da je moj rad kod njega dovoljan za ostatak. Više te nikada neću ostaviti samog u praznoj štali.“
Rade je zagrlio unuka, a onda je prišao kravi i naslonio čelo na njenu toplu glavu. Dobro se dobrim vratilo, ne kroz novac, već kroz srce dječaka koji je preko noći postao čovjek, naučivši da je najskuplje putovanje ono koje platiš tuđom žrtvom, ali i najvrijednije ono s kojeg se vratiš sa obrazom čistim kao planinski izvor.