U jednoj staroj sarajevskoj mahali, gde su ulice uske a komšije se znaju po koraku, radila je pekara “Nafaka”. Vlasnik, stari Omer, bio je čovek brašnjavih ruku i velikog osmeha. Ustajao je u tri ujutru da zamesi somune koji su mirisali do Baščaršije. Ali Omer nije bio bogat čovek. Davao je veresiju, opraštao dugove, i nikad nije dozvolio da neko iz njegove radnje izađe gladan.
Najvernija mušterija bila mu je mala Lejla. Imala je sedam godina, velike zelene oči i uvek iste, izlizane patike. Živela je sama sa bolesnom majkom u suterenu zgrade prekoputa. Svakog jutra, pre škole, Lejla bi stala ispred izloga i gledala u tepsije sa pletenicama i kiflama, dok joj je para izlazila iz usta od hladnoće.
Jednog jutra, Omer je izašao napolje. “Dobro jutro, umetnice!” rekao je glasno. “Jesi li mi nešto donela danas?” Lejla je stidljivo izvukla iz džepa jedan zgužvan papir iz sveske. Na njemu je drvenim bojicama bilo nacrtano sunce i jedna kriva kuća. “Jesam, čiko,” rekla je tiho. “Ali nemam para…”
Omer je uzeo crtež kao da drži Mona Lizu. “Ko traži pare? U mojoj pekari, ovo vredi više od para! Ovo je umetnost! Za ovo možeš da dobiješ… hmmm… dve kifle sa džemom i jedan jogurt. Pošteno?” Lejlinim licem se raširio osmeh. “Pošteno!”
Tako je počelo. Svakog dana, Lejla je donosila crteže – cveće, mačke, Omera sa belom kapom. Omer bi svaki crtež pažljivo zalepio selotejpom na zidove pekare, iznad peći. “Vidiš,” govorio bi ostalim mušterijama, “ovo je moja galerija. Ovo će jednog dana vredeti milione.” Lejla je rasla, jela Omerove kifle i verovala da njen trud zaista plaća hranu. Zahvaljujući tim obrocima, nije bila gladna u školi.
Godine su proletele. Lejla je odselila u inostranstvo kad joj se majka preudala. Omer je ostao. Ali vremena su se promenila. Otvorili su se veliki supermarketi, pekare sa smrznutim pecivom. Omerova mala radnja je gubila bitku. Brašno je poskupelo, a on nije imao srca da podigne cene. Dugovi za struju su se nagomilali.
Došao je dan kada je Omer morao da stavi ključ u bravu. Bio je to najtužniji dan u mahali. Omer je pakovao svoje stvari. Zidovi su bili goli, skinuo je sve one stare, požutele Lejline crteže i stavio ih u jednu kutiju za cipele. “Eto,” uzdahnuo je starac, sedajući na brašnjavu stolicu. “Gotovo je, Omere. Nema više.”
U tom trenutku, zvono na vratima je zazvonilo. U pekaru je ušla mlada, elegantna žena u dugom kaputu. Gledala je oko sebe, u prazne police, pa u starog pekara. “Izvinite, gospođo, zatvoreno je. Nema hleba,” rekao je Omer umorno, ne dižući pogled. “Ne tražim hleb,” rekla je žena, a glas joj je zadrhtao. “Došla sam da otkupim svoju umetnost. Čula sam da imate najbolju galeriju u gradu.”
Omer je podigao glavu. Te zelene oči… Prepoznao bi ih i u mraku.
Omer je ustao polako, noge su ga izdale. Skinuo je naočare, obrisao ih keceljom i ponovo pogledao. Te oči su ga gledale sa istom onom dječijom nadom kao prije 15 godina. “Lejla?” glas mu je pukao. “Jesi li to ti, dijete moje?” Žena je potrčala i zagrlila starog pekara. Mirisao je isto kao u njenom sjećanju – na topli kvasac, brašno i sigurnost. Plakala je na njegovom ramenu.
“Ja sam, čika Omere. Tvoja mala umjetnica.” Sjeli su na stare drvene stolice. Lejla mu je ispričala sve. Završila je fakultet u inostranstvu, postala je priznata arhitektica i slikarka. Njene slike su se prodavale za velike pare. “Ali, nikad nisam zaboravila ukus tvojih kifli,” rekla je Lejla, držeći njegovu grubu, žuljevitu ruku. “Ti si me hranio kad niko drugi nije. Ti si mi dao dostojanstvo, nisi mi dao milostinju. Plaćala sam svojim radom.”
Omer je odmahnuo rukom, brišući suze. “Ma, to su bile samo kifle, dijete…” “Nisu. To je bila ljubav,” prekinula ga je Lejla. “I zato sam došla. Obuci kaput, idemo negdje.”
Odvela ga je svojim autom u centar grada, ispred najpoznatije umjetničke galerije. Na ulazu je bio veliki plakat: “IZLOŽBA: KORIJENI DOBROTE – Autorka Lejla H.” Ušli su unutra. Galerija je bila puna otmjenih ljudi, svjetla su bila prigušena, svirala je tiha muzika. Omer se osjećao nelagodno u svojoj staroj jakni. A onda ga je Lejla dovela do centralnog zida, najboljeg mjesta u galeriji.
Pod debelim staklom, osvijetljeni reflektorima kao da su Rembrantova djela, stajali su oni. Desetine malih, zgužvanih, požutjelih papira iz sveske na kockice. Drvenim bojicama nacrtana kriva sunca, mačke sa tri noge, i jedan čiko sa bijelom pekarskom kapom. Oni isti crteži koje je Omer skupljao godinama i maloprije spakovao u kutiju za cipele.
Ispod njih je stajala velika pločica na kojoj je pisalo: “Ovo je najvrjednija valuta na svijetu. Ovim crtežima je plaćena moja budućnost. Hvala ti, Omere, što si vjerovao u mene kad sam imala samo prazan stomak i olovku.”
Cijela galerija je aplaudirala starom pekaru. Omer je plakao kao malo dijete, ne stideći se svojih suza. Lejla mu je tada stavila nešto u ruku. Ključeve. “Čika Omere, tvoja ‘Nafaka’ se ne zatvara. Kupila sam zgradu. I platila sve dugove za struju i brašno za narednih pet godina. Pekara je tvoja, zauvijek. Samo te molim jedno… nastavi da ‘prodaješ’ kifle za crteže. Možda je tamo napolju još neka mala Lejla.”
Omer se vratio u svoju mahalu. Pekara je ponovo zamirisala. A zidovi? Zidovi su ponovo bili puni dječijih crteža, jer u Omerovoj pekari, umjetnost i dobrota nikad ne gube vrijednost.