Teška, jesenja kiša dobovala je po izlogu gradske apoteke, stvarajući sumornu atmosferu koja se uvukla i među ljude koji su čekali u redu. Vazduh je bio težak, zasićen mirisom mokrih kaputa, asepsola i ljudske nervoze. Svi su nekud žurili, gledali na satove, tipkali po telefonima i nervozno cupkali. Na samom kraju reda, gotovo neprimetan među krupnim odraslim ljudima, stajao je mali Lazar. Imao je osam godina, preveliku teksas jaknu naslijeđenu od starijeg brata i patike koje su odavno propustile vodu.
Lazar je stiskao šaku u džepu toliko jako da su mu zglobovi pobijelili. Njegovo maleno lice bilo je bledo, a krupne, smeđe oči uplašeno su pratile svaki pokret apotekarke. Nije on bio ovdje da kupi vitamine ili bombone. Bio je u misiji. Njegova majka, koja je radila dvije smjene da bi ih prehranila, ležala je kod kuće u bolovima. Rekla mu je da nije ništa strašno, da će proći, ali Lazar je čuo njeno jecanje kroz tanki zid sobe. Čuo je kako doziva boga u snu. Znao je da mora nešto da uradi.
Kada je napokon došao na red, morao je da stane na prste da bi njegova glava provirila iznad visokog staklenog pulta. “Izvolite?” upitala je žena u bijelom mantilu, ne dižući pogled sa tastature. Glas joj je bio umoran, rutinski. “Dobar dan, teto,” rekao je Lazar tiho, glasom koji je podrhtavao od treme. “Treba mi onaj lijek… onaj rozi, u kutiji sa crvenom crtom. Što mamu ne boli.” Apotekarka je zastala. Skinula je naočale i pogledala dječaka. Vidjela je mokru kosu zalijepljenu za čelo i onaj pogled koji djeca ne bi trebalo da imaju – pogled pun brige odraslih.
“Misliš na ovaj jaki analgetik?” upitala je, pokazujući kutiju na polici. “Imaš li recept, dušo? Ili novac? To je skup lijek.” Lazar je klimnuo glavom. “Imam. Sve sam donio.” Polako, s puno pažnje, izvukao je ruku iz džepa. Na hladni stakleni pult istresao je svoje blago. Zvuk metala odjeknuo je u tišini apoteke. Bila je tu gomila žutih dinara, nekoliko petica, jedna zgužvana i selotejpom zalijepljena novčanica od sto dinara i par metalnih dvadesetica.
Ali, na vrhu te male gomile sirotinje, ponosno je stajao jedan veliki, stakleni kliker. Šaren, sa prelijepim plavim i crvenim prugama koje su se prelamale pod neonskim svjetlom. Bio je to njegov “Srećko”. Njegov najbolji kliker. Njegov talisman. “To je sve što imam,” rekao je Lazar ponosno, gurnuvši kliker prema apotekarki. “I dajem vam Srećka. On vrijedi najviše. Pobjeđuje u svakoj igri. Uzmite ga, samo dajte lijek da mamu ne boli.”
Apotekarka je uzdahnula. Pogledala je u monitor, pa u dječaka. U njenim očima se vidjela borba između sažaljenja i pravila službe. “Dušo…” počela je tiho. “Ovaj lijek košta dvije hiljade i trista dinara. Ovo što ti imaš… ovdje nema ni trista dinara. Kliker… kliker ne mogu da primim. Žao mi je. Moraš doći s tatom ili donijeti još novca.” “Nemam tatu,” šapnuo je Lazar, a usna mu je zadrhtala. “Tata je na nebu. Imam samo mamu. Teto, molim vas. Ona mnogo plače noću. Vratiću vam kad porastem. Časna pionirska.”
Red iza njih je počeo da se komeša. Ljudska sebičnost je počela da izbija na površinu. “Ajde mali, šta zadržavaš!” dobacila je neka žena sa skupom bundom. “Neki ovde žure na posao! Skloni te igračke!” “Bože gospode, gdje su mu roditelji,” prokomentarisao je neko drugi. Lazar je oborio glavu. Suze su krenule, krupne i teške, padajući na onaj stakleni kliker. Osetio se tako malim, tako beskorisnim. Njegovo najveće blago, njegov Srećko, ovdje nije vrijedio ništa. Krenuo je da kupi svoje pare nazad, prstićima koji nisu slušali, spreman da izađe na kišu i vrati se majci praznih ruku. Tada je ruka, velika, topla i teška, pala na njegovo rame.
Lazar se trznuo i okrenuo. Iza njega je stajao visok čovjek u elegantnom sivom kaputu, sa kožnom aktovkom u drugoj ruci. Bio je to gospodin Dragan, vlasnik građevinske firme, čovjek kojeg su se mnogi plašili zbog strogog pogleda. Ali sada, te oči nisu bile stroge. Bile su tople i vlažne. Dragan je nježno sklonio Lazarovu ruku sa pulta, ali nije uzeo novac. Umjesto toga, pogledao je oštro u ženu sa bundom koja je maloprije vikala. Žena je ućutala i spustila pogled, postidevši se pred tim autoritetom.
“Gospođo,” obratio se Dragan apotekarki dubokim glasom koji je ispunio prostoriju. “Mališa nije dobro izbrojao. Dodajte na taj račun i najbolje vitamine za imunitet. I sirup za kašalj, onaj na biljnoj bazi. I jednu veliku čokoladu s lješnjacima. Najveću koju imate.” Apotekarka je zbunjeno gledala, dok je Dragan vadio novčanik i pružao karticu. “Ali gospodine… to je skupo…” “Naplatite,” kratko je rekao.
Lazar je stajao ukopan, ne dišući. Gledao je u čovjeka kao u diva iz bajke. Dragan je sačekao da apotekarka spakuje sve u veliku papirnu kesu. Zatim je uzeo kesu, ali je uradio nešto što niko nije očekivao. Kleknuo je na prljavi pod apoteke, ne mareći za svoje skupe pantalone, da bi bio u visini Lazarovih očiju.
“Evo, junačino,” rekao je Dragan, pružajući mu kesu. “Ovo je za mamu. Da ozdravi.” Zatim je pogledao u Lazarov dlan, gdje je još uvijek stajao onaj šareni kliker i gomila sitniša. Dragan je svojom velikom šakom poklopio Lazarovu malu ruku. “A ovo…” rekao je tiho, namignuvši mu. “Ovo si zaboravio da uzmeš. To je tvoj kusur. Apoteka danas časti, zar nisi čuo? Svaki stoti kupac dobija sve besplatno.”
Lazar je trepnuo, zbunjen. “Besplatno? Ali… teta je rekla…” “Teta se zbunila,” nasmijao se Dragan. Zatim je nježno uzeo stakleni kliker iz dječakove ruke. Podigao ga je prema svjetlu, zagledao se u šarene boje u njemu, kao da procjenjuje dragi kamen. “A Srećka… Srećka čuvaj. On vrijedi više od svih mojih para. Nemoj ga nikad nikome dati. On je tvoja snaga.” Vratio je kliker u džep Lazarove jakne i potapšao ga.
Dječak je zagrlio kesu sa lijekovima. Osmijeh mu se razvukao od uha do uha, onaj pravi, dječiji, krezubi osmijeh koji topi glečere. “Hvala vam, čiko! Hvala vam do neba! Reći ću mami da mi je anđeo kupio lijek!” Lazar je istrčao iz apoteke, zaboravivši na kišu, trčeći kući najbrže što ga noge nose, noseći zdravlje svojoj majci.
U apoteci je nastao muk. Niko se nije pomjerao. Ona gospođa u bundi je brisala oči maramicom. Apotekarka je plakala. Dragan je ustao, otresao prašinu sa koljena i uzeo svoj lijek za pritisak. Dok je izlazio, okrenuo se prema ljudima u redu i rekao tiho, ali dovoljno glasno da ga svi čuju: “Lako je biti gospodin u odijelu. Teško je biti čovjek kad imaš samo jedan kliker u džepu. Onaj mali je danas veći od svih nas.”