Bio je petak popodne u velikom tržnom centru u Novom Sadu. Gužva je bila nesnosna, svi su žurili, kupovali, trošili novac koji možda i nemaju. Nada je gurala svoja teška, žuta kolica sa kofom i briskoima kroz hodnik prema ženskom toaletu. Imala je pedeset godina, proširene vene od stajanja i ruke uništene od jeftine hemije. Bila je samohrana majka, udovica već deset godina, koja je sina Milana školovala ribajući tuđe podove za minimalac.
Tog dana joj je posebno bilo teško. U džepu stare radne uniforme imala je opomenu pred isključenje struje. Zima je dolazila, a ona nije kupila ni metar drva. Milan je završavao srednju školu i trebala mu je maturska odelo, a ona nije imala ni za pristojne cipele. U glavi joj je bubnjalo od briga: “Kako ću? Odakle ću?”
Ušla je u zadnju kabinu toaleta koja je bila posebno prljava. Dok se saginjala da obriše pod iza WC šolje, ruka joj je napipala nešto strano. Nije bilo smeće. Bila je to debela, kožna bankarska koverta, zaglavljena između zida i vodokotlića. Neko ju je verovatno spustio dok je popravljao odeću i zaboravio.
Nada je uzela kovertu. Bila je teška. Srce joj je počelo lupati kao ludo. Osvrnuła se. Nikoga nije bilo u toaletu. Ušla je u kabinu, zaključala vrata i drhtavim rukama otvorila kovertu. Zanemela je. Unutra su bili svežnjevi ljubičastih novčanica. Po 500 evra. Mnogo njih. Brzo je prebrojala. Deset komada. Pet hiljada evra.
Nadi se zavrtelo u glavi. Pet hiljada evra! To je bila njena plata za dve godine rada. To su bila drva za tri zime. To je bila struja, dugovi, Milanovo odelo, možda čak i neki polovni auto da ne ide autobusom na posao. To je bio spas. To je bio izlaz iz bede. Niko je nije video. Mogla je samo da stavi kovertu u nedra, završi smenu i ode kući. Niko nikada ne bi saznao. Bila je to “ničija” koverta u prljavom toaletu.
Petnaest minuta je sedela na poklopljenoj WC šolji, stežući kovertu. Znojila se. Đavo joj je šaputao na jedno uvo: “Uzmi, budalo, Bog ti je poslao da spasiš dete.” Anđeo, onaj sa likom njenog pokojnog oca, šaputao je na drugo: “Nado, kćeri, tuđe je prokletstvo. Obraz se ne pere parama.” Mislila je na Milana. Kako bi ga obradovala. Ali onda je pomislila kako bi ga pogledala u oči kad bi je pitao odakle pare. Kako bi mu objasnila da je njegova majka, poštena žena, postala lopov.
Ustala je. Noge su joj bile kao od olova. Gurnula je kovertu duboko u džep uniforme, zgrabila kofu i izašla iz toaleta. Nije krenula ka izlazu. Krenula je, teškim korakima, ka info pultu u prizemlju.
Nada je prišla pultu za informacije, držeći kovertu čvrsto, kao da se boji da će se predomisliti. Devojka za pultom, mlada i našminkana, gledala ju je sa visine, žvaćući žvaku. “Izvoli, tetka?” Nada je spustila kovertu na staklo. “Ovo sam našla u ženskom toaletu. Neko je zaboravio. Unutra je… mnogo para.”
Pre nego što je devojka uspela da pita bilo šta, holom se začula trka. Jedan čovek u sivom odelu, raščupan i crven u licu, trčao je prema pultu kao bez duše. Bio je to Goran. Vlasnik jedne građevinske firme kojem je taj novac bio namenjen za plate radnicima na gradilištu. Ako ne isplati danas, radovi staju, penali kreću, firma ide u stečaj. Bio je to kraj. “Ljudi! Molim vas!” vikao je zadihano, oslanjajući se rukama na pult. “Da li je neko… da li je neko doneo kovertu? Braon, kožnu?”
Nada je tiho gurnula kovertu prema njemu. “Je li ovo vaše, gospodine?” Goran je zgrabio kovertu kao davljenik pojas za spasavanje. Otvorio je, video novac, i noge su mu se oduzele. Pao je na stolicu pored pulta, brišući hladan znoj. “Tu je… sve je tu,” šaputao je. “Hvala ti, Bože.” Onda je pogledao Nadu. Video je njene ispucale ruke, njenu jeftinu, izbledelu uniformu, njene cipele koje su “zinule” na prstima. Shvatio je ko mu je vratio život.
Brzo je izvadio 500 evra iz koverte i gurnuo joj u ruku. “Uzmi! Molim te, uzmi! Spasila si me! Ovo je nagrada!” Nada je pogledala novac. Bilo je to mnogo. Ali je pogledala i njega, a onda se uspravila. Vratila mu je novac nazad u šaku. “Ne treba, sinko. Nisam ja to vratila da bih zaradila, nego zato što nije moje. Uzmi to, podeli radnicima. Meni je dovoljna moja plata, kolika je da je – poštena je.” Okrenula se, uzela svoju kofu i otišla nazad u toalet, ostavljajući Gorana da stoji zapanjen, sa novčanicama u ruci koje niko nije hteo.
Prošlo je deset godina. Nada je otišla u penziju, bolesna i umorna. Njen sin Milan je završio fakultet, ali posla nije bilo. Slao je CV na stotine adresa, bez odgovora. Jednog dana, dobio je poziv za razgovor u velikoj kompaniji “GM Gradnja”. Milan je obukao svoje jedino pristojno odelo, poljubio majku i otišao. Ušao je u veliku kancelariju direktora. Iza masivnog stola sedeo je Goran, sada malo stariji, sa sedim zaliscima.
Goran je uzeo Milanov CV, preleteo pogledom preko ocena i zastao kod prezimena. “Petrović…” promrmljao je. Onda je pogledao podatak o roditeljima. “Majka… Nada Petrović. Radila kao higijeničarka u tržnom centru ‘Promenada’?” Milan je progutao knedlu. Mislio je da će ga to diskreditovati. Da je to sramota. “Da, gospodine. Moja majka je ceo život čistila da bi mene školovala. Ona je najpoštenija žena koju znam.”
Goran je polako spustio papire. Ustao je, zaobišao sto i prišao Milanu. Oči su mu bile pune suza. “Znam, sine. Znam,” rekao je Goran, stežući mu ruku. “Tvoja majka mi je pre deset godina vratila kovertu sa novcem koji mi je spasio firmu. Odbila je nagradu. Rekla je da joj je obraz preči od para.” Goran se nasmejao. “Tada sam se zakleo da ću joj vratiti kad-tad. Ti ne dobijaš ovaj posao samo zato što imaš diplomu. Dobijaš ga jer te je vaspitala žena kojoj bih poverio i sopstveni život. Od sutra počinješ. A tvojoj majci reci da joj firma šalje jedan poklon… onaj koji je odbila pre deset godina, ali sad sa kamatom.”