U staroj bosanskoj kući u predgrađu Tuzle, živela je porodica Delić. Otac Hasan, dobar čovek, rudar, ostao je udovac mlad, sa ćerkom Lamijom od deset godina. Kada je Lamija napunila šesnaest, Hasan je u kuću doveo Sabinu. Bila je to tiha žena, blagih očiju, koja je samo htela dom i mir.
Ali Lamija joj nije dala mira. Za Lamiju, Sabina nije bila žena koja usrećuje njenog oca, već uljez koji pokušava da zameni njenu rahmetli majku. Mržnja tinejdžerke bila je sirova i okrutna. Zvala ju je “vešticom” kad Hasan ne čuje, odbijala je da jede njenu hranu (“Otrućeš me”, govorila je), i zaključavala se u svoju sobu kad god bi Sabina ušla u dnevni boravak.
Sabina je sve to trpela u tišini. Prala je Lamijinu odeću, kuvala joj omiljena jela i ostavljala ih pred vratima sobe, znajući da će ih Lamija verovatno baciti. Kad bi se Hasan vratio umoran iz smene, Sabina bi se smešila i govorila da je sve u redu, da se Lamija “malo primirila”. Nije htela da ocu i ćerki kvari odnos. “Proći će je,” govorila je sebi Sabina. “Treba samo strpljenja i ljubavi.”
Jedne zimske noći, vetar je fijuako oko kuće. Hasan je bio u trećoj smeni. Lamija je bila u svojoj sobi na spratu, sa slušalicama na ušima, glasno slušajući muziku. Sabina je u prizemlju peglala veš. Odjednom, stara električna instalacija je popustila. Varnica je skočila iz utičnice na zavesu. Plamen je buknuo u sekundi, zahvatajući drveni nameštaj kao da je od papira.
Sabina je osetila dim. Dotrčala je u hodnik i videla vatreni zid koji se penje uz drvene stepenice. Pokušala je da ih ugasi, ali vatra je bila jača. Dim je počeo da je guši. Instinkt joj je govorio: beži napolje! Vrata su bila blizu. Mogla je da izađe na sigurno.
Ali onda se setila. Lamija. Lamija je gore. Sa slušalicama, verovatno spava i ništa ne čuje. Sabina je stala. Gledala je u vatru koja guta stepenice, jedini put ka spratu. Gledala je u izlaz. A onda se okrenula od spasa i potrčala pravo u dim.
Zgrabila je veliku deku sa kauča u trku. Osetila je kako joj vrelina prži kožu lica. Kašljala je, oči su je pekle. Penjala se stepenicama koje su već počele da pucketaju pod njenim nogama. Vatra joj je lizala skute haljine. Stigla je do Lamijinih vrata. Bila su zaključana.
Sabina nije imala vremena za kucanje. svom snagom svog sitnog tela, udarila je ramenom u vrata. Jednom. Dvaput. Brava je popustila uz prasak. Lamija je vrisnula, strgnula slušalice i skočila sa kreveta, videvši sobu koja se puni crnim, gušljivim dimom. Videla je Sabinu, garavu, sa oprljenom kosom, kako stoji na vratima kao anđeo iz pakla.
“Na pod, Lamija! Na pod!” vikala je Sabina, kašljući. Nije bilo vremena za objašnjenja. Zgrabila je onu deku i bacila je preko prestravljene devojčice. “Ne diši! Drži se za mene!” Povukla ju je ka hodniku. Ali stepenice više nisu postojale. Vatra je progutala put za bekstvo. Plamen je lizao plafon, grede su pucketale kao kosti. Bili su u klopci.
“Prozor!” viknula je Sabina. Povukla je Lamiju nazad u sobu. Ali u tom trenutku, začuo se jeziv zvuk lomljave. Stara, teška greda sa krova, zapaljena kao baklja, počela je da pada pravo na njih. Lamija se zaledila od straha. Nije mogla da se pomeri.
Sabina nije oklevala. Nije mislila na svoj život. Bacila se telom preko Lamije, pokrivajući je sobom kao štitom, i srušila je na pod. Greda je pala. Udarac je bio strahovit. Pala je pravo na Sabinina leđa. Sabina je vrisnula od bola, ali nije pustila Lamiju. Ostala je tako, pritisnuta vrelim drvetom, štiteći devojčicu ispod sebe dok joj je vatra pržila kožu. “Ne boj se, sine… ne boj se…” šaputala je kroz zube stisnute od bola, dok su vatrogasci napolju tek razbijali prozore.
U bolnici u Tuzli, hodnici su mirisali na jod i strah. Hasan je sedeo na klupi, glave zaronjene u šake, plačući. Lamija je sedela pored njega. Bila je čađava, ali potpuno nepovređena. Ni ogrebotine. Samo su joj oči bile crvene od dima i suza. Lekari su izašli iz operacione sale posle pet sati.
“Preživeće,” rekao je doktor umorno. “Ali leđa… Opekotine su teške. Oporavak će biti dug. Ta žena je čudo. Da nije svojim telom primila udarac i vatru, vaša ćerka ne bi bila živa.”
Lamija je ušla u sobu intenzivne nege. Sabina je ležala na stomaku, sva u zavojima. Lice joj je bilo bledo, jedva je disala. Lamija je prišla krevetu. Noge su joj klecale. Prvi put u životu, uhvatila je tu ženu za ruku. Ruku koju je do juče gurala od sebe.
Sabina je otvorila oči. Mutne, umorne oči. Kad je videla Lamiju, blagi osmeh joj je prešao preko ispucalih usana. “Jesi li dobro, sine?” pitala je šapatom. Lamija je pala na kolena pored kreveta. Suze su joj potekle kao reka. “Zašto?” jecala je. “Zašto si se vratila po mene? Mrzela sam te. Zvala sam te vešticom. Zašto nisi pobegla?”
Sabina je stegla njenu ruku, slabo, ali s ljubavlju. “Zato što majke ne beže, Lamija. A ja sam te zavolela kao svoju onog dana kad sam ušla u vašu kuću. Ožiljci će proći, važno je da si ti živa.” Lamija je spustila glavu na Sabinu ruku i poljubila je. U tom plamenu izgorela je kuća, ali je izgorela i mržnja. Lamija je izgubila sobu, ali je dobila majku koju će poštovati dok je živa.