Ruža je ustala u četiri ujutru. Ruke su joj drhtale dok je zakopčavala dugmad na svom novom kostimu. Bio je to komplet od sjajnog ljubičastog poliestera, kupljen na pijaci u Ubu. Za taj kostim i autobusku kartu do Beograda, Ruža je prodala svoju jedinu kravu, Belku. Ali nije žalila. Danas se udaje njena jedinica, njena Milica. Udaje se u Beograd, za “velikog gospodina”, Stefana, inženjera iz bogate kuće. Ruža je htela da izgleda kao dama, da ne osramoti dete.
Kada je stigla pred luksuzni restoran na Dedinju, Ruži je zastao dah. Sve je sijalo. Gosti su izlazili iz crnih limuzina, žene u svili, muškarci u smokingima. Ruža je stegla svoju plastičnu torbu i hrabro zakoračila unutra, tražeći pogledom svoju ćerku. Ugledala ju je. Milica je blistala u venčanici od čipke, okružena deverušama. “Milice, sine!” viknula je Ruža, šireći ruke, sa suzama u očima.
Muzika je bila glasna, ali Milica je čula. Okrenula se. Osmeh joj je nestao s lica kao da ga je neko obrisao krpom. Videla je majku. Videla je onaj jeftini ljubičasti kostim koji “vrišti” selom. Videla je njene crvene, žuljevite ruke. A videla je i pogled svoje svekrve, gospođe Olge, koja je podigla obrvu i šapnula: “Pobogu, Milice, ko je ovo strašilo? Da nije neka tvoja rođaka?”
Milici je krv jurnula u lice. Umesto da zagrli majku, prišla joj je brzo, hvatajući je grubo za lakat. “Majko, tiše malo! Šta vičeš kao na livadi?” prosiktala je Milica kroz zube. “I šta si to obukla? Rekla sam ti da ne dolaziš u tim najlonskim krpama! Svi me gledaju!” Ruža je zanemela. Ruke su joj pale. “Sine… pa ovo je najbolje što sam našla… prodala sam Belku…” “Ne zanima me tvoja Belka!” presekla je Milica. Gledala je unezvereno oko sebe. Nije smela da dozvoli da ova “seljanka” sedi za glavnim stolom pored Olge i generalovih žena.
“Slušaj me,” rekla je Milica, gureći majku prema mračnom delu sale, iza velikog betonskog stuba, blizu prolaza za konobare i kuhinju. Tu je bio jedan mali, pomoćni sto, bez cveća i svećnjaka. “Sedi ovde. I ne mrdaj. Ne izlazi na podijum. Ne prilazi glavnom stolu. Reći ću konobaru da ti donese da jedeš. Molim te, ne pravi mi cirkus od života. Ako te neko pita, reci da si dalja tetka koja čuva decu.”
Milica se okrenula i otrčala nazad u svetlost kristalnih lustera. Ruža je ostala sama, u polumraku, iza stuba. Kroz suze je gledala kako njena ćerka seče tortu i smeje se, dok je njoj konobar, misleći da je neka sirotinja koja se ušunjala, bacio samo korpicu sa hlebom i salvetu.
Svadba je bila u punom jeku. Trubači su svirali, konobari su nosili ovale pečenja, a Milica je igrala kolo, trudeći se da zaboravi koga je sakrila u mraku. Njen muž, Stefan, dobar i pošten čovek, sve vreme je pogledom tražio svoju taštu. Znao je da je Ruža jednostavna žena sa sela, ali ju je poštovao jer je odgajila Milicu.
“Milice, ljubavi,” šapnuo joj je Stefan tokom pauze. “Gde ti je majka? Nisam je video od kad smo ušli. Treba da sedi sa nama za glavnim stolom, pored mojih roditelja. To je red.” Milica je prebledela. “Jao, pusti je, Stefane,” slagala je brzo, nervozno popravljajući venčanicu. “Znaš nju, stidi se, ne voli gužvu. Sedela je malo, pa je otišla u toalet, možda je i izašla napolje da zapali…” Stefan je klimnuo glavom, ali mu je nešto u njenom glasu bilo sumnjivo. Nije mu dala da završi rečenicu, već ga je povukla nazad na podijum.
Sat vremena kasnije, dok se služila svadbena torta, Stefan je krenuo prema toaletu. Prolazio je pored kuhinje i onog velikog betonskog stuba u mračnom uglu sale. Tada je video prizor koji mu je slomio srce. Za malim, metalnim stolom, u polumraku, sedela je Ruža u svom ljubičastom kostimu. Ramena su joj se tresla. U jednoj ruci je držala zgužvanu papirnu salvetu kojom je brisala suze, a u drugoj suvu koricu hleba koju je grickala kao miš. Pred njom nije bilo ni tanjira, ni čaše vode. Gledala je u daljinu, u sjaj sale u koji joj je ulaz bio zabranjen.
Stefan je stao. Krv mu je jurnula u glavu. Shvatio je sve. Shvatio je Miličinu laž, shvatio je zašto je Ruža tu. Njegova žena se stidela rođene majke, one žene koja je prodala kravu da bi njoj kupila tu skupu venčanicu. Stefan je zaboravio na manire, na “visoko društvo”, na svoju majku Olgu koja je volela protokol. Prišao je orkestru i dao znak rukom. Muzika je stala usred pesme. Nastao je muk u sali. Svi su gledali u mladoženju.
Stefan je okrenuo leđa svima i otišao pravo u onaj mračni ugao. Prišao je Ruži, koja se trgla, uplašena da je nešto pogrešila. “Majko Ružo,” rekao je Stefan glasno, da ga cela sala čuje, dok mu je glas podrhtavao od besa i tuge. “Šta radite ovde u mraku? Vaše mesto nije ovde.” Ruža je mucala: “Pa… Milica je rekla… da ne smetam…”
Stefan ju je nežno, ali čvrsto uhvatio za onu žuljevitu, seljačku ruku. Podigao ju je sa stolice. “Vi nikada ne smetate. Vi ste majka. Da nije vas, ne bi bilo ni Milice, ni ove svadbe.” Stefan je poveo Ružu, onako u ljubičastom kostimu, kroz celu salu, pod svetlima reflektora. Doveo ju je do glavnog stola, gde su sedeli njegovi roditelji i prebledela Milica. Stefan je pogledao svoju majku Olgu, koja je sedela na čelu stola. “Majko, pomeri se,” rekao je mirno. “Ovo mesto pripada ženi koja je rodila moju suprugu.” Olga je zinula, ali je ustala. Stefan je posadio Ružu na čelo stola, sipao joj vino i stavio pred nju najveće parče torte. Milica je spustila glavu, crvena kao paprika, dok je cela sala gledala u nju, a ne u njenu venčanicu. Te noći, prava kraljica svadbe nije bila mlada, već starica u jeftinom kostimu koja je napokon dobila poštovanje koje zaslužuje.